Kako uništiti obrazovni sistem u sedam koraka

Pre otprilike dve godine jedan univerzitetski nastavnik, koji je želeo da ostane anoniman, napisao je članak „Sedam koraka uništavanja visokog obrazovanja“ i poslao ga po katedrama. Mislim da će vam članak biti zanimljiv. Evo programa uništavanja obrazovnog sistema (na primeru visokog obrazovanja), koji se sastoji od sedam tačaka:

1.  Smanjivanje kreativne motivacije nastavnika

Opšta ideja. Kao što je učio drug Staljin, „kadrovi sve reševaju.“ Problem je u tome što su univerzitetski nastavnici još uvek isti ti ljudi. U većini slučajeva na univerzitetu rade samomotivisani ljudi, koji svoj posao rade dobro ne zbog plate i ne iz straha od kazne, već zato što im je posao zanimljiv i smatraju ga važnim i potrebnim. Kako smanjiti radnu i stvaralačku motivaciju tih čeličnih ljudi? Treba ih poniziti i to tako da se veoma naljute na sistem kome služe. Izraženi osećaj pravičnosti, koji je obično karakterističan za samomotivisane ljude, u ovom slučaju odradiće svoj crni deo posla – ljudi neće moći da služe sistemu koji ih je nepravedno ponizio kao i ranije.

Konkretne radnje. Pokazatelj socijalnog statusa čoveka u društvu i indikator mere vrednosti rada i zasluga čoveka u društvu je plata (dohodak). Plata profesora i docenata treba da bude na nivou nosača, kasira i čistačica. Kao prvo, to će sniziti njihov status u društvu, a kao drugo to će poniziti same univerzitetske nastavnike i stvoriti kod njih osećaj ljutnje na sistem. Pri tom je važno dovesti situaciju upravo do apsurda – da profesori i doktori nauka zarađuju manje od čistačica. Takva iracionalna situacija uvodi čovekov razum u stanje afekta. U visokim obrazovnim ustanovama dodatno treba stvoriti iracionalne i ponižavajuće deficite papira, toalet-papira, udžbenika, ketridža, štampača, itd. Dostojanstveni vitez ne služi gospodaru-idiotu, a profesor koji poštuje sebe neće moći svim svojim snagama da služi takvom fakultetu.

2.   Smanjivanje autoriteta pedagoga

Opšta ideja. Kada se realizuje tačka 1, jednim potezom ubija se nekoliko muva. Budući da je bogatstvo pokazatelj socijalnog statusa čoveka, studenti će se u većini slučajeva odnositi prezrivo prema siromašnim predavačima, jer će ih smatrati glupima i nesrećnima. U takvom odnosu proces prenošenja znanja dobija efektivnost blisku nuli.
Konkretne radnje. Videti tačku 1.

3.  Birokratizacija nastavnog procesa

Opšta ideja. Jermenska mudrost kaže: Da vojniku ne bi padale na pamet ružne pomisli, treba da bude stalno zauzet. Nije važno čime, samo da je zauzet. Kako u glave nastavnika ne bi pronikle dobre i pametne misli, oni takođe treba stalno da budu zauzeti nekakvim pustim i glupim poslom. Budući da među univerzitetskim nastavnicima nije uobičajeno sređivati travnjak, treba izmisliti analog tome.

Konkretne radnje. Analog sređivanju travnjaka na univerzitetima može da bude popunjavanje beskonačnih i nepotrebnih papira i izveštaja. Svake godine treba menjati formu osnovnih dokumenata, kako bi se iznova sačinjavala celokupna dokumentacija. Ali nastavnici (posebno sovjetskog kova) su tvrdoglavi i postojani ljudi. Čak i u besmislenoj stvari oni mogu da nađu stvaralački element. Kako bi se ta mogućnost isključila, u administraciju je potrebno uvesti element nesistematičnosti – oko 30% papira treba dostaviti hitno i od danas za sutra.

4.   Liberalizacija nastavnog procesa

Opšta ideja. Obučavanje čoveka nečemu novom u većini slučajeva izaziva otpor. Zato je nasilje neodvojivi deo svakog efektivnog nastavnog procesa. Odsustvo nasilja veoma snižava efektivnost nastave. Setimo se starih filmova s Brusom Lijem i Van Damom ili nastavnika „Beli lotos“ iz grotesknog filma Ubiti Bila 2. Sećate li se kako su tamo učitelji učili svoje đake? Rezultat je bio – i-ha-haj! Kako bi se smanjio kvalitet obrazovanja, potrebno je da se nastavni proces maksimalno liberalizuje. Čovek (a student posebno) je lenjo biće, te studentu, koji se oslobodio školske i roditeljske kontrole, a nije ušao u drugi sistem kontrole, neće biti do studija.
Konkretne radnje. Slobodno (iako ne de iure, ali de facto) pohađanje predavanja, biranje nastavnika od strane studenta, neograničen broj mogućnosti da se ispiti i kolokvijumi polože, minimalno odustajanje od studija (idealno bi bilo kad takve pojave uopšte ne bi bilo), a što više priredbi, KVN-a i izbora za mis.

 5.   Uništavanje intelektualne atmosfere

Opšta ideja. Predavanja i vežbe nisu glavna stvar na univerzitetu. Glavno je stvaranje obrazovnog polja. Upravo zato zapadni univerziteti love dobitnike Nobelove nagrade i poznate naučnike i spremni su da im debelo plate samo za prisustvo. Zašto naučnici vole da putuju na konferencije i simpozijume (na kojima se, istinu govoreći, više provodi i pije, nego što se razmatraju naučni problemi)? Zato što tamo postaju pametniji! Stotina pametnih glava na jednom mestu stvara unikalno „polje uma“, a ljudi čine to polje postaju primetno pametniji i rađaju dobre ideje. Međutim, to intelektualno polje se lako ruši pod uticajem niskih vibracija. Dovoljno je uvesti u to polje desetak idiota i „piši propalo“ – polja više nema. Ako idiota bude bilo više, onda oni već počinju da stvaraju svoje polje idiotstva, u kom ljudi postaju glupi.

Konkretne radnje.Treba ukloniti pregrade za prijem idiota, nekulturnih i agresivnih ličnosti na univerzitet. Za to je potrebno sledeće:

·  Lišiti univerzitetske nastavnike prava da studente biraju samostalno;
·  Učiniti upis na fakultete bezličnim (pomoću elementarne kontrole lica lako se mogu ustanoviti gore nabrojani patološki tipovi);
·  Smanjiti upisni prag do nivoa jediničara (za to je potrebno povećati kvotu upisa);
Kako povećanje broja studenata ne bi zahtevalo dodatna budžetska sredstva, treba učiniti sledeće:
·  Višak studenata treba sam da plaća svoje studiranje;
·  Broj nastavnika ne treba povećavati, već svakom nastavniku treba povećati obim posla (videti tačke 1 i 3)
Povećanje broja studenata po nastavniku korisno je još i zbog toga što obezličava nastavni proces pretvarajući ga u proizvodnu traku.

6. Izbor rukovodećeg kadra

Opšta ideja. Na najviše rukovodeće dužnosti u obrazovnom sistemu treba postaviti ljude koji ne odgovaraju tim dužnostima. Pri pravilnom izboru i raspoređivanju kadra brz raspad sistema je zagarantovan.
Konkretne radnje. Ko treba da bude postavljen na najviše rukovodeće dužnosti u obrazovnom sistemu? Prvo, ljude koji nemaju autoritet i poštovanje među svojim kolegama.Drugo, „jake privrednike“, ali ne mislioce koji su u stanju da formulišu celovitu predstavu o složenim sistemima. Treće, sive ljude koji nemaju talenat i dostignuća. U tom slučaju oni će shvatiti da su u potpunosti dužni svom pokrovitelju i idealno će se povinovati i čuvati tajnu. Za destabilizaciju obrazovnog sistema posebno su vredni sledeći psihološki tipovi: glupi, ambiciozni, hiperaktivni, agresivni, kukavice i oni koji se sa svime slažu.

7.  Maskiranje

Opšta ideja. Da program uništavanja obrazovanja ne bi naišao na otpor javnosti, treba ga zamaskirati. Treba puno lagati. Socijalna psihologija tvrdi da što je obmana veća, lakše je u nju poverovati. Ljudi su skloni da misle da loši ljudi (neprijatelji) neprimetno mogu da ih prevare, ali malo ko je spreman da poveruje da ih dobri ljudi (svoji) drsko obmanjuju.

Konkretne radnje. Kao prvo, potrebno je stvarati neprekidnu buku u sredstvima masovnog informisanja o modernizaciji, inovaciji, „bolonjizaciji“ itd. Za to se mogu uspesi konkretnih ličnosti (pobede na olimpijadama, konkursima i sl.) predstavljati kao uspesi sistema uopšte. Kao drugo, potrebno je odvlačiti pažnju javnosti na drugostepena pitanja. Za to je potrebno periodično počinjati besmislene reforme: menjati sistem ocena od 1 do 5 na 1-10 ili 1-20, menjati trajanje studija čas sa četiri na pet, čas sa pet na četiri godine; prvo uvoditi, a zatim izbacivati sistem osnovnih i master studija, studiranje po modulima i sl; predlaganje skraćivanja ili produžavanja letnjeg raspusta (nezadovoljnih će biti u oba slučaja) i sl. Neka u borbi protiv drugostepenih novotarija aktivni deo nastavnika koristi i troši svoju protesnu energiju.

Primedbe uz program. Navedeni program je sačinjen za period od pet do deset godina. Posle tog perioda počinje da deluje pojačivač sa pozitivnom povratnom spregom (kada diplomci počinju i sami da predaju u školama i na fakultetima, da pišu udžbenike itd.). Posle toga degradacija obrazovnog sistema dobija nepovratni karakter koji se sam održava. To je otprilike sve. Kao što vidite, ništa nije teško.

Izvor: “Politikus.ru”  / “CARSA”