“Imamo malu devojčicu, ali oboje smo odsutni po ceo dan…”

Mladi bračni par ušao je u najbolju prodavnicu igračaka u gradu.

Muž i žena dugo su posmatrali šarene igračke poređane na policama, okačene na tavanicu, u ljupkom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smeju i koje plaču, elektronskih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pice i torte.

Nisu mogli da se odluče. Priđe im mlada i otmena prodavačica.

“Vidite”, objašnjavala je žena, “mi imamo malu devojčicu, ali oboje smo odsutni po ceo dan, a često i uveče.”

“Reč je o devojčici koja se retko smeje”, nastavio je čovek.

“Hteli bismo da joj kupimo nešto što će je usrećiti”, ponovo će žena, “I onda kad nas nema… Nešto što će je radovati kad je sama.”

“Žao mi je “, nasmeši se ljubazno prodavačica. “Mi ne prodajemo roditelje!”