“Mi, prosvetni radnici, opet najgore prošli!”

– Halo, Mileva?

– Ej… Kakva si? Jeste svi dobro, zdravo…?

– Zdravi jesmo, ali ja dobro nisam! Mučim se oko ove gugl učionice, moraću da te davim malo da mi pomogneš. Kako ste vi svi?

Foto: Canva

– Dobro… Deca poludela već kod kuće, a tek je počelo. Dušan umišlja da je zahvatio koronu, stalno ga nešto grebe grlo, pa kad sam mu rekla da ide i temperatura, tek tad se smirio haha

– E, svi su isti! I Milan isto! Sad kad smo svi zajedno u ovih 45 kvadrata, počupaćemo se za kose! Onda sam juče pročitala kako se imunitet jača redovnim snom, i legao je popodne, kaže, ’Idem da jačam imunitet, i nije se budio do ujutro! A ja do ponoći ostala uz prokletu gugl učionicu! Moj imunitet mačku o rep! Mi prosvetni radnici opet najgore prošli!

– Pa, ništa gore od drugih, to jest, čak smo prošli i bolje, zamisli ove iz turističkih agencija, ili frizere, ili tako neke koji ostaju i bez para i bez posla… Da znaš, nešto sam razmišljala, bilo bi pošteno da se solidarišemo, i mi koji dobijamo platu da izdvajamo neki procenat za ove koji ne dobijaju!

– Ma, kako da ne! Oni da sede kod kuće, mi da rmbačimo, još da im dajemo pare! ’Si luda? Gledaj šta su nam sve navalili na leđa, ja mislila da ćemo kao kad je bilo bombardovanje, da zatvorimo škole i nastavimo u septembru, a ovako nadrljasmo! Bolje da smo nastavili da idemo u školu normalno!

– Šta pričaš? Vidiš li ti kako se ovo čudo širi, umiru ljudi, kako smo mogli da nastavimo da idemo u školu? U suštini, nismo uopšte nadrljali, naprotiv!

– Pa, vidi šta su nam sve smislili na sve one obaveze koje imamo! Gledaj ovo snimanje časova zbrda-zdola! I još nam se smeju za svaku greščicu, pa videla bih njih! Ja mislim da će nam ova situacija povratiti davno izgubljenu čast i poverenje, jer će konačno ljudi videti koliko radimo, i šta možemo!

– Koji „mi“? Nadrljali su oni koji su preko noći morali da osmisle časove i da stanu pred kamere prvi put u životu, i fenomenalni su! Gledala sam, ma svaka im čast, trebalo je to sve pripremiti. Ako me budu zvali da snimam i ja, ne znam kako ću, ima da padnem u nesvest pred kamerom. Zato se divim ovim ljudima koji su to tako majstorski odradili! Mi ostali nemamo na šta da se žalimo. I njih nekoliko će nam ’oprati obraz’, a opet će biti onih koji će raditi normalno, i onih koji će, da tako kažem, normalno ne raditi! Znaš li ti da je Ivona poslala deci preko gugl učionice da neće biti domaćih, samo da redovno uče, i to je sve? Odmah da objasni, da ne bude zabune, da neko dete ne pošalje neki rad! Samo da ne bi pregledala! Briga je – ne radi ni kad je sve normalno ni kad nije! Tako i moj deda može da bude nastavnik preko ’novih tehnologija’. Sve je isto kao i kad nije korona – neki rade i izgaraju, a ogroman broj planduje, telefonira na času, izlazi ’da obavi nešto hitno’, kasni po 15 minuta i više… Ma, znaš već…

– Jeste… A mi koji se lomimo na kraju prođemo najgore, i još više nas uzjašu i upregnu! I svima plate iste! Još treba da se solidarišem i dajem svoj deo, šta je tebi…

– Pa, ja mislim da bi to bilo u redu. Naravno, to niko neće ni predložiti, ali mislim da smo u ovoj situaciji prošli kao Bog! Em smo kod svojih kuća, sa svojom decom, a ima toliko ljudi koji i u ovoj ludnici opet putuju sa kraja na kraj grada, znaš kako privatnici ne daju dan odmora dok ne padneš i ne umreš tu na njegove oči! Kao onaj dečko na brodu… Rekao da se ne oseća dobro, ali džabe! Dok se nije srušio u krevet – ništa! A kad su ustanovili da je korona, onda frka! A mi iz svoje foteljice pregledamo domaće, i to ko bude dovoljno savestan…

– Ma, baš me briga, neka se svako brine za sebe! Dovoljno nas gaze da bih još bila zahvalna što mi neće oduzeti platu, i još treba da je delim! Nego, da te pitam za tu gugl učionicu, baš me muči. Ništa mi nije jasno! Prvo, sve je na engleskom! Drugo, i sama znaš da ja nisam baš za te kompjutere i to, ni pasijans ne umem da igram! Lepo mi je došlo da plačem noćas!

– Uh… Ljiljo, znaš koliko te volim, ali baš mi je strašno kad ovo čujem! Umesto što plačeš, mogla bi da naučiš da koristiš kompjuter! Imaš 55, a ne 90 godina, a još ne znaš ni engleski! I moja mama od sedamdeset osam zna da igra pasijans, i da plati račune preko interneta!

– Hajde, molim te, održi mi i ti predavanje, nije dosta što se mučim, baš sam bila očajna kad vidim da ne znam ni šta treba da radim, a kamoli kako to da uradim, znaš! Stalno javlja nešto eror nešto certifikate ne znam ni kako se čita… Hajde, ako imaš minut, molim te, pomozi mi!

– Ali, imali smo onaj seminar, sećaš se? I ti i Emina ste bile najmudrije i pričale da nam to ne treba, e pa sad vidiš da treba. Mislim, neću da ti popujem, ali nije to sad samo zbog ove situacije, dvadeset prvi vek, ej! Kako možeš da živiš bez kompjutera i bez engleskog? Ja bih se plašila, kao da ne umeš da plivaš, ili da koristiš mobilni!

– Pa, i mobilni imam onaj stari, ove sa pipkanjem isto ne umem!

– Ljiljo! Nemoj da me sekiraš! Pregaziće te deca, verovatno skidaju cele gotove domaće sa interneta, a ti ih ne provališ! Moraš da ideš ukorak sa vremenom!

– Pa, neka im je na čast ako to rade!

– Ne možeš tako… Deca su to, u naše vreme su se pisale puškice, danas preko interneta… Lepo ukucaš ključne reči, proveriš, i napišeš mu komentar da je prepisao, pa molim lepo! Sem toga, ja već tri dana deci dajem i pregledam domaći, šta si do sada radila?

– Hoćeš ti da mi ovo objasniš ili nećeš?

– Hoću, samo ne znam kako to da radim sad preko telefona! Može da se prebaci sve na srpski, ideš gore na svoj profil…

– Gde je moj profil?

– Imaš li gore desno svoju sličicu.

– Misliš na televizoru gore?

– Kakvom, bre, televizoru? To se zove monitor!

– Jaka stvar, na monitoru!

– Pa, jeste jaka stvar! To je kao da, umesto tastatura kažeš… recimo… klavijatura! Dakle, imaš li gore desno svoju sličicu?

– Nemam!

– Uf…. Imaš li nalog na guglu uopšte?

– Otkud ja to znam?

– Ne znaš da li si napravila nalog na guglu? A treba da držiš časove i zadaješ zadatke? Pa…

– Ma nek’ se nose sa časovima, nismo mi programeri da treba to sve da znamo! Ne mogu ja to preko noći sad!

– Ali, to moraš da znaš, to je… Nema veze… Hajde ovako – napraviću ti ja nalog ovde kod sebe, pa te zovem i idemo korak po korak.

– Srce si! Može i da ostane kod tebe na kompjuteru, pa ću ja da ti kažem šta da zadaš deci i…

– E, ne volim te baš toliko! Ima da i ti nešto uradiš. Zovem te kasnije, pa ću da ti objasnim korak po korak kako se radi u gugl učionici. Onda ćemo ispočetka, novi nalog i sve, kad pređemo na Majkrosoft tims, ovo što su juče javili.

– Na koga??????

Autor: Maja Bugarčić