Mogli smo, a nismo!

Šta smo mogli da juče, a šta treba da uradimo sutra, zapravo – odmah!

Teško je šta napisati, iznova se redovi brišu i iznova pojavljuju nepomirljive misli pred očima u pokušaju da se stave na papir. Neprirodno je, nelagodno, ali u takvim situacijama jedino što se mora uraditi jeste reći istina.

Vi koji nastojite da se bavite pojedinačnim stvarima, nećete daleko dogurati u ovom slučaju. Da li je otac trebalo da vodi sina u streljanu, da li je igrao igrice ili gledao američke filmove, da li je obezbeđenje trebalo da ima oružje ili da ih bude četvorica, da li je škola trebalo da ima detektore za metal – to su pojedinačna pitanja koje vas samo čini besnim ljudima koji nikada neće moći da razumeju kako su svaka pojedinačna loša stvar ili problem samo rezultat nečega opšte lošeg.

Ovaj tekst nije namenjen za čitanje ukoliko tražite krivca, ukoliko tražite opravdanje, ukoliko želite da pomirite svoj stres ili svoju tugu – to vam ništa neće pružiti, osim možda vremena. Takođe, nije namenjeno da razumete šta se  desilo, ali će vam reći šta, kao ljudi i roditelji, možete danas, šta ste mogli juče, a šta ćete moći sutra.

..

Foto: Canva

Da li je škola mogla da reaguje ranije na vršnjačko nasilje i ukori tatine sinove, čiji roditelji se ispred iste škole nadjačavaju brojem konjskih snaga u skupim automobilima, sa ili bez šofera, brojem ljubavnica ili nekretnina na Vračaru, koji po modelu svojih roditelja ne znaju. za drugačiji metod od ugnjetavanja slabijih, od unižavanja drugih radi svog uzdizanja – mogla je.

Da li su devojčice koje su se smejale odlikašima i stajale na strani nasilnika po modelu rijaliti zvezde, koje na svet gledaju kroz prizmu novca, egzotičnih putovanja i nečega što će im neko tamo pružiti jer ih podržavaju u njihovim kriminalnim radnjama ili izgledaju na način serviran od strane plastičnih hirurga, pun tek oformljen ego potpuno izopačenim pogledima koje su pokupile iz kuće, na društvenim mrežama ili na televiziji – mogle su.

Da li je država mogla da omogući profesorima da rade za mesečnu platu koja je više od iznosa novca kojim su plaćene patike jednog učenika u toj elitnoj školi, u kojoj su mito i korupcija prilikom upisa dece normalna stvar, u kojoj je vređanje tih profesora, pakete i nipodašvanje prosvetnih radnika od tih istih roditelja i učenika ono što se viđa na svakodnevnom nivou, koji po modelu – znaš ti ko je moj tata?! – sa svojih ugnjetavača, frustracije prebacuju na svoje učenike, kako bi uopšte bili u mogućnosti da pogledaju van svog dnevnika, primete, prijave i bave se nečim iznad svoje elementarne zone odgovornosti – mogla je.

Da li su roditelji mogli da se bave mentalnim zdravljem svog deteta u vremenu kada dolaze ili odlaze umorni sa ili na posao, kada iz mora privatnih, egzistencijalnih, političkih i sopstvenih mentalnih problema ih zapljusne talas istine da su odgovorni za maloletno dete koje bi tek trebalo. da postane odgovoran čovek, u pauzama između tračeva koja ima koja kola, ko vara ženu ili muža i čime se bave čiji roditelji iz razreda, pogleda u svoje dete i odluči njime da se bavi – mogli su.

Da li su javnost i mediji mogli da osude  razne kriminalce i njihov način života, umesto da propagiraju njihove životne stilove, prave serije u kojima se jasno objašnjava plan balkanskog sna koji je okupirao mozgove od 90ih pa nadalje, koji takve slične stvari u udarne termine. na nacionalne frekvencije i dozvoljava da utiče na ono što bi ovo zemlju trebalo da drži na nogama, a to su vaša, naša, ali i njihova deca – mogli su.

Da li je policija mogla da pokaže da će nasilnici biti kažnjeni nečim osim kartom za ulazak u rijaliti za svoje dosijee debele poput Veneove zbirke iz matematike, koja javno i transparentno sarađuje sa tim istim licima i po ulici deli značke, dok sa žutom štampom za krvavi  dinar plasira informacije kojima se dolazi do klikova kao goriva propagandne mašinerije koja nastavlja da melje one koje su bolji, koji žele bolje ili pak bilo šta drugačije od onoga što im je nametnuto, za sebe i svoje, kojima nije neophodna masa da bi se osećali sigurno i jako, koji mogu sami svojim znanjem i trudom nešto da urade – u ovo najviše sumnjam kao moguće, ali mogla je.

Da li je zdrav sistem mogao da prepozna da moderno vreme nosi i moderne mentalne bolesti, pojavom novih tehnologija i starog ljudskog faktora koji u svemu nađe pogrešnu primenu, a ne poput dinosaurusa na čijem fosilu se ispituju novi načini za pranje novca eminentnih kladionica koje daruju više. nego republički budžet osuđuje lekare koji su želeli da spase živote i, po već poznatom modelu, pljunu na nečiju inicijativu, rad, trud i nešto što znači imati hrabrost i drznuti se da budeš snažan iz pravih razloga, ili će samo taj fosil priuštiti još jednu dozu gore pomenutog goriva – mogao je.

Sve ovo, samo je delić onoga što je moglo da se uradi juče, a ono što ćemo uraditi sutra je odgovornost svakog od nas.

Svako od nas će početi da gleda kako će popraviti svoje, a ne kako da pokvari tuđe, kako će da razgovara, postupa i nosi ono što ga čini čovekom i kako će sve dobro što u sebi ima preneti na generacije koje dolaze, dok će, sve ono loše što nas čini ljudima pokušava da im objasni, ujedno priznajući to isto i samom sebi.

Sutra, podignite glavu iz živog blata materijalizma u koje ste gurnuti zajedno sa vašim najbližima, isplivajte iz sujete i kompleksa koji vas sputavaju da vidite prave vrednosti ovog života i iskoristite ovu trodnevnu žalost da razgovarate jedni sa drugima, jedni o drugima – o onome što je najvažnije na ovom svetu, a to je porodica i roditeljska ljubav. Zagrlite svoju decu ili roditelje, recite im šta vas boli, šta vam je teško, budite tu jedni za druge. Prepoznajte poziv, edukujte se i tražite pomoć, jer ljudi jedino što mogu sami jeste da se pretvaraju da je sve u redu, dok ne bude kasno – onda kada juče i danas i sutra prestanu da postoje.

Piše: Miloš Popović

Izvor: Bi Serbian Times