Moja majka – žena koja je kuću držala kao nemački vojni internat u kome mi pitomci imamo obaveze i dužnosti, a prava su dolazila naknadno

Foto: Pexel

Nakašlješ se, a mama kaže: eto. Pročitala sam ovo pre neki dan na netu. I setila se jedne epizode sa mojom mamom. Danas mi je smešno, tada baš i nije bilo.

Moja majka je kuću držala kao nemački vojni internat u kome mi pitomci imamo obaveze i dužnosti, a prava su dolazila naknadno.

Imala sam tada dvadeset šest godina, tek sam počela da radim u jednoj seoskoj školi kada se najavio inspektor. Užas i panika. Dan pre njegovog dolaska spremala sam se žešće nego za bilo koji ispit, pisala, dodavala, cepala, merila očekivano trajanje časa, probala garderobu pred ogledalom, stav, način govora…sve. Uvek sam bila štreber.

U nekom momentu sam se čula sa mamom i uzgredno joj rekla šta se dešava. Izgledala je ravnodušno i nezainteresovano, samo je pitala kako se inspektor zove i kratko prokomentarisala da ga već dugo poznaje, da su bili porodični prijatelji u nekom mladom periodu, čest gost u našoj kući. To mi je podiglo nivo treme, ali sam, naravno, prećutala. Dužnost i hrabrost pre svega. Tako sam vaspitana.

Telefon je zazvonio kasno uveče. Mama. Bez zdravo, kako si. Startuje odmah:

– Samo da ti kažem. Za sutra se obuci pristojno. Nemoj da izvodiš sa onim tvojim glupostima i skrati jezik.

Osviće dan i u školu dolazim na drvenim nogama. Stiže inspektor, idemo kroz hodnik, glava mi prazna. Ponavljam u sebi: polako, smiri se…Čas počinje i izgleda da se nikada neće završiti. Kazaljke na satu uporno stoje kao zakovane. Odlučujem da u inspektora uopšte ne gledam, ali osećam kako me prati. U momentima kada vidim da nešto zapisuje, glas mi trokira. Ipak, gradivo odmiče očekivanim tempom. Znam da sve nije tako loše i hrabrost mi se polako vraća. Kada je zvonilo za kraj, sa srca mi je pala betonska ploča. Deca izlaze, inspektor prilazi i kaže:

– Početnički, ali dobro. Nastavićemo razgovor kod direktora u kancelariji.

Krećemo kroz hodnik, a onda se on zaustavlja i kaže:

– Slušaj, moram nešto da ti kažem pre nego što uđemo.

Ja se smrznem, ali se on nasmeje:

– Zvala me je sinoć tvoja mama. Dva puta.

E, sad već hoću u zemlju da propadnem. Počinjem da se izvinjavam, pravdam, ali je on uporan da mi ispriča celu priču.

Dakle, zvala ga je odmah posle našeg razgovora. Pre toga se nisu čuli bar petnaestak godina. Kako je nabavila njegov broj u tako kratkom vremenu, to sam bog zna. Prvo je počela izokola da pita za porodicu, zdravlje i sve što lepo vaspitanje nalaže, a onda je prešla na stvar:

– Ti sutra ideš na čas kod mog deteta. Molim te, ona je početnik, a ja sam čula da si ti jako strog i zahtevan. Ne moraš je baš pokositi. Savetuj šta treba da ispravi, ona je uvek bila dobar đak, poslušaće. Kao da si ti sve znao kada si počeo!

Predveče je zvala ponovo. Ovog puta bez uvoda:

– Slušaj, da ti ja nešto kažem. Ako sutra nešto ne bude kako treba, molim te, nemoj je tamo blamirati pred svima. Znaš, to je seoska škola, svašta se prepričava. Odvoji je malo na stranu, pa joj sve reci. Ili, ne…najbolje, kad se sve završi, ti pozovi mene, pa ću ja sve da joj kažem.

Moj inspektor se zaista smejao. Nikad mu se ovako nešto nije desilo. Iskreno se čudio nad količinom panike, govorio da on i nije baš tako strašan, a da će od mene postati dobar nastavnik. Obećao je da će moju mamu svakako zvati.

Zar moja majka koja me je u trećoj i četvrtoj godini srednje škole ostavila sa dvojkom iz fizičkog pored svih ostalih petica jer je procenila da je ta ocena rezultat mog rada?! Zar ona koja nikada nije razmatrala autoritet nastavnika?! Zar ona koja je zahtevala da u svemu budem najbolja i potvrde uspeha smatrala sasvim uobičajenim?!

Čim sam ušla u kuću, zvala sam je:

– Dobro, kako si mogla?

– Šta kako sam mogla – nikada ona nije priznavala grešku iz prve.

– Kako si mogla da zoveš čoveka i da me blamiraš?

– Nemaš ti pojma. Naravno da ću da zovem. Imaš muža, dete. Ovo je mali grad. Tek si počela. Pa zar treba sad da ti se prikači rep i da se priča kako ne znaš da radiš svoj posao?! Ružan glas se daleko čuje. I šta ćeš posle?! Ti ni o čemu ne misliš. Misliš, sve će lako. E, nije. Tu tvoje knjige ne pomažu.

– A što nisi u školi intervenisala kad je bila očigledna nepravda? Što me tu nisi štitila?

– Zato što je škola tu da te nauči pameti, a ovo je život.

Glas joj se menjao iz poluplačnog u besan i odlučan. Znala sam da nemam šanse. Ne mogu je ubediti ni u šta. Umreće u uverenju da zbog knjiga ne poznajem svet.

Danas je i meni sve ovo smešno. Gledam iz druge perspektive. Moje majke hajdučice više nema. Valjda joj zbog toga opraštam i ono sa čim se nisam slagala, pa sam se godinama ljuto štipala kad poletim da svoje odraslo dete prevedem preko ulice zato što je svet zao i promet opasan, a ona nezrela i naivna. Ipak, lepo je setiti se vremena kada te je neko beskompromisno štitio.

Autorka je profesor srpskog jezika i književnosti iz Šapca