“Naše je društvo materijalističko. To znači da ne cenimo ono što ljudi JESU, već ono što proizvedu ili potroše.”

Gabor Mate je kanadsko-mađarski lekar koji se decenijama kroz kliničku praksu bavio dečjim razvojem i uticajem traume u detinjstvu na mentalno i fizičko zdravlje deteta i odraslog čoveka.

U nastavku donosimo njegovu priču kroz koju nas uči da je slika onog što smo kao društvo “nacrtali” i stavili na tron kao “normalno” zapravo samo način na koji želimo da vidimo stvari.

“Jedno od svojih predavanja zovem Mit o normalnosti. Želim da kažem da mi volimo da mislimo da postoje ljudi koji su normalni s jedne strane i patološki slučajevi koji pate od depresije, anksioznosti, zavisnosti, šizofrenije ili imaju ADHD ili bilo koje drugo stanje, s druge strane.

A ono što ja vidim je kontinuitet. Svi smo u kontinuitetu.

Ove osobine su, u određenoj meri, prisutne u svakom od nas i mit je verovati da postoji “normalno” i “abnormalno”.

Prema jednom istraživanju, najbolje mesto na ovom svetu za jednog šizofreničara nije Severna Amerika sa svom svojom farmakopejom. Najbolje mesto za njega je zapravo neko selo u Africi. Ili u Indiji. Mesto gde postoji prihvatanje. Gde ima prostora za svoju različitost. Gde se veze ne kidaju, već čuvaju. Gde neće biti isključen ili odbačen, već dobrodošao.

I gde će imati prostora da se ponaša onako kako mora da se ponaša. Ili da se izrazi onako kako ima potrebu. I gde će cela zajednica stati uz njega i možda pevati, razgovarati s njim.

Bolest nije izolovani fenomen pojedinca. Ona je kulturološki stvorena  ili kulturološki konstruisana paradigma.

Društvo koje nas odvaja od naše duhovnosti, koje nas odbacuje od sebe, koje ignoriše naše emocionalne potrebe, biće ujedno i društvo koje kreira patologiju.

I mislim da je to usko povezano sa prirodom ekonomskog sistema koji kaže da nije bitno KO STE, već kako ste vrednovani od drugih. A naše društvo je materijalističko što znači da ne cenimo ono što ljudi jesu, već ono što proizvedu i potroše. Zbog toga, ljudi koji ne troše niti proizvode budu ignorisani. Baš otuda imamo odbacivanje starih ljudi. Oni više ne doprinose, a nemaju ni dovoljno novca da kupuju.

Zato, sama priroda materijalističkog društva, diktira i promoviše odvojenost od nas samih.”