Ne postoje različiti stilovi učenja! To je zabluda modernog doba

Da li ste jedan od onih koji vizuelno uče pišući beleške u svim duginim bojama ili pak čitate naglas da bi vam nešto ostalo u glavi?
Velike su šanse da vam je neko, ko veruje u postojanje različitih stilova učenja, već postavio slično pitanje. Međutim, kako navode sa američkog Univerziteta Virdžinija, svi učimo na suštinski sličan način. Zapravo, smatra se „neuro-mitom“ teorija da postoje različliti stilovi učenja, a to je posledica nerazumevanja, pogrešnog tumačenja ili pogrešnog citiranja naučno utvrđenih činjenica. Još jedan primer neuro-mita je da koristimo samo 10% našeg mozga, kao i onaj da, ukoliko pijemo manje od 8 čaša vode dnevno, naš mozak počinje da se smanjuje.

Studije su pokazale da postoji snažno verovanje u to da deca najbolje uče kada primenjuju svoj preferirani stil učenja. Kada je pre tri godine rađeno ovo istraživanje, čak 93% učitelja iz Engleske i 96% njih iz Holandije je potvrdno odgovorilo na pitanje da li veruju u to da je postojanje različitih stilova učenja naučno utemeljeno. Filip Njutn, profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Svonsiju, je u decembru prošle godine istraživao kakvi se članci mogu naći na internetu ako se pretražuje fraza „stilovi učenja“. Iako njegovo istraživanje nije dovelo do zaključka da objavljene studije pružaju bilo kakve dokaze o postojanju stilova učenja, čak 94% naučnih radova zauzimaju pozitivan stav o njihovom postojanju.
„Stilovi učenja ne postoje, iako je literatura puna članaka koji zagovaraju njihovo korišćenje. Ovo podriva obrazovanje kao oblast istraživanja i verovatno ima negativan uticaj na učenike“, rekao je Njutn za naučni časopis Frontiers.
Dokazi protiv postojanja stilova učenja su, međutim, ubedljivi. 2004. godine Frank Kofild, profesor razredne nastave na Univerzitetu u Londonu, vodio je istraživanje o 13 najpopularnijih stilova učenja i otkrio da ne postoji dovoljno dokaza da se nastavnim tehnikama mogu pokriti različiti stilovi učenja. Studija Harolda Pashlera, profesora psihologije na Univerzitetu San Diego sprovedena 2008. godine bila je još oštrija. Uprkos dominantnom propagiranju koncepta stilova učenja „od vrtića do fakulteta“ i „napretku istraživanja“ u ovoj oblasti prikazanim kroz razne vodiče za nastavnike, Pashler nije pronašao čvrst dokaz za ovaj koncept. Napisao je: „Iako postoji obilje literature o stilovima učenja, svega nekoliko je koristilo eksperimentalnu metodologiju kojom je testirana validnost primene stilova učenja na obrazovanje. Pored toga, među onim studijama koje su koristile odgovarajući metod, nekoliko je došlo do rezultata koji su direktno u suprotnosti sa popularnom ‘hipotezom mreže’, koja kaže da će učenik najefikasnije učiti ukoliko bude primenjivao postupke koji odgovaraju njegovom stilu učenja“.

Pa, kako je pogrešno verovanje postalo tako široko rasprostranjeno?

U svom radu na ovu temu, Hauard Džons tvrdi da to nije rezultat prevare već „uniformisanih tumečenja istinskih naučnih činjenica”. Izgleda da se pretpostavka koja stoji iza mita o stilovima učenja zasniva na činjenici da različiti regioni moždanog korteksa imaju različitu ulogu u vizuelnoj, auditivnoj i čulnoj obradi informacija, te bi učenici trebalo da uče na različite načine, prema tome „koji deo njihovog mozga radi bolje”. Međutim, piše Hauard, „veze u mozgu su stvorile ovaj neuro-mit, delom zbog tehničkih barijera jezika koji čine neuronauku nerazumljivom za one koji nisu stručnjaci i pojednostavljenja komplikovanih naučnih tvrdnji. Ovi mitovi se zatim promovišu od strane ‘žrtava sopstvenog maštanja’ koji su iskreni, ali u zabludi u svom uverenju da će neka ekscentrična teorija uneti revoluciju u nauku i društvo”, piše Hauard.
Neuro-mitovi naročito mogu eskalirati u kulturama gde verovanja o mozgu nisu podložna naučnim ispitivanjima. Na kraju krajeva, retkost je i da se metode učenja u školama rigorozno i naučno ispituju bilo gde u svetu.
Izvor: Big think
Priredio: A.C.