Ne rekoh joj „oprosti”

avgust 7, 2019

Jutros sam svojoj majci rekla:

“Molim te, ne mogu pričati isprazne priče uz kafu, volim šutiti. I da, neću jesti ništa, ni najmanje me nije briga što ćemo kuhati i… znam da te bole ruke, ne trebaš petnaesti put jutros ponavljati”.

Bez riječi je otišla od mene.

Bi mi žao ko ćuki istog trena. Potražih je kraj masline, sjedila je mirno ispod zraka kasnojesenjeg sunca. Uputih joj osmijeh i rekoh:

“Hoćemo li kupiti Voltren mast, dobar je za bolove, evo ja ću skuhati ručak, vidi sunca konačno…“

Ne rekoh joj oprosti.

A njeno lice granu od sreće s milijun refleksija sunca. Zasjeni sva proljeća.

Bez “oprosti”.

Pa se upitah, kakvi smo to mi ljudi. Zašto je ne mogu jednostavno zagrliti i prošaputati čarobnu riječ?

Zašto kompenziram molbu za oprost Voltarenom? Lakše je kupiti kremu, nego nanijeti gel od istinskog kajanja na rane onih koje smo povrijedili.

Lako je udariti šamar onom tko ti neće vratiti. Lako je povrijediti onoga tko te bezuvjetno voli, jer znaš da će te uvijek voljeti.

I praštati i bez onog “oprosti”.

A možda ovoga trena kometa udari Zemlju.

Možda ovoga trena stane srce osobe koju smo povrijedili računajući unaprijed na oproštaj. Možda ovog trena ta osoba nestane zauvijek iz našeg života.

Što onda?

Možda ostatak života provedeš gledajući u nebo, možeš iz petnih žila vrištati tu prokletu, tešku a tako jednostavnu riječ “oprosti”, plakati, vikati. Uzalud, neće te čuti.

Jer je otišla.

I zato…
Zagrli one koje si povrijedio.

Ma bolan, zagrli jako, da nestanu sve teške riječi, odlete u nebo.

I do vraga, izgovori tu prokleto jednostavnu riječ. Oprosti…

Nije teško… probaj.

N. N.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


Budite u toku

Unesite vašu imejl adresu

Pratite nas

Pratite nas na društvenim mrežama