Nije, bre, roditeljstvo međunarodna politika pa da mi tu pregovarate!

Telefon ne zazvoni do sledeće raskrsnice. Sasvim dovoljno da seberem misli, duboko udahnem i razmislim: zašto meni moja majka sve ovo priča? Zar sam je toliko duboko razočarala? Je l’ to ona kritikuje mene ili sebe? Zašto ne može da bude kao pre? Ili da bude kao druge bake, da dođe kad je zamolim i kad je već došla da ne zvoca? Gde je ta srećna slika na kojoj su baba, majka i unuk nasmejani?

mama-baka-unuk
Canva.com

– Kakvo je sad to izmotavanje, Marija? Kaže, ne voli da jede boraniju, neće grašak, mršti mi se na gulaš. Još se niko na moj gulaš nije mrštio!

– Dobro, mama. Daj mu da pojede supu pa ćemo videti kad dođem.

– Supu da mu dam? Šta ćemo videti? Ručak je sad, nema da mu postavljam četiri puta. Kad stižeš ti?

– U prevozu sam, malo je gužva, stići ću za nekih pola sata otprilike. Možeš s njim još toliko, zar ne? – pitala sam i ugrizla se za jezik. S druge strane je krenula rafalna paljba.

– Mogu li s njim? Mogu li s detetom od tri godine? Marija, ja sam vas troje očuvala, nije vam ništa falilo, je l’ da?! Ako nemaš poverenja u majku nije trebalo ni da me zoveš da ti pomognem. Ako, tako mi i treba! Uzela sam odmor da dođem u ovu beogradsku džunglu, u ovu tvoju kutij’cu od stana, nemate gde da se okrenete i to mi je život! Dete ti nije dovoljno na svežem vazduhu, jede k’o ptičica, još mi se na gulaš mršti! KOD MENE SE ZNALO! Jedeš šta ti postavim i nema ustajanja dok se sve ne pomaže iz tanjira! Je l’ bilo?

– Bilo. Mama, nemam gde da se držim u autobusu, evo, stižem uskoro pa ćemo pričati…

– Ma kakva priča, vi biste samo da pričate! Nije, bre, roditeljstvo međunarodna politika pa da mi tu pregovarate! Ovo je dete od tri godine što vam diktira život! Kod mene, bogami, to tako ne bi moglo!

– Mama…

– Ne znam šta vam je falilo u palanci. Lepo ste imali i gde da živite i šta da radite. Nije velika plata, al’ ono, dete ima dvorište da se istrči, zdravo povrće da jede… Je l’ tako, Jovane, pile babino?

Više je nisam čula. To je uvek bio isti monolog, sve ono što je majka uporno prebacivala i dobacivala, ali uvek telefonski. Kada bi se našle u istoj prostoriji, u istim okolnostima ništa ne bi rekla. Umesto toga, slezala bi ramenima, podizala obrve, vrtela glavom i u krajnjoj liniji – baš, baš, kad dođe do kulminacije u njenoj glavi – coknula. Jednom sam pitala: šta je bilo, mama? Šta, šta je bilo? Ništa nije bilo.

Pa nastavi s istom mimikom i gestikulacijom.

Ali zato preko telefona, jezik duži od telefonskog kabla.

– Da se ja pitam, jeo bi šta se posluži, al’ zdravo, domaće. Kako tvoj muž kaže „organski“?! Sve biste vi nešto organski, al’ na kraju – veštački.

– Mama, u redu je.

– Nije u redu! Dete vam non-stop bolesno! Šta vi mislite, da to može tako, malo malo, pa nema vrtić? A kad krene škola? Šta ćete onda? Neću ni ja moći doveka da vam pomažem, vidiš da me sve živo boli, sine. Šta ćemo kad umrem, a?

– Nećeš da umreš, mama. – kažem i vidim blagu nelagodu na licu putnika oko mene. Zapitam se, vode li i oni ovakve razgovore, ovi savršeni ljudi kojima ne zvoni telefon kao meni već treći put otkad sam ušla u autobus. – Evo, stižem. – kažem, pa izađem dve stanice ranije iz busa.

Telefon ne zazvoni do sledeće raskrsnice. Sasvim dovoljno da saberem misli, duboko udahnem i razmislim: zašto meni moja majka sve ovo priča? Zar sam je toliko duboko razočarala? Je l’ to ona kritikuje mene ili sebe? Zašto ne može da bude kao pre? Ili da bude kao druge bake, da dođe kad je zamolim i kad je već došla da ne zvoca? Gde je ta srećna slika na kojoj su baba, majka i unuk nasmejani? Zvoni ponovo.

– Samo da ti kažem da je zaspao, uđi tiho – kaže šapatom.

Penjem se uz stepenice zgrade koja miriše na dobro poznati gulaš. Ipak je skuvala. Potrudila se. Došla je. Hvala joj, ali preselo mi je.

I tu shvatim – toliko se vidi da mi je preselo, da se ne vidi koliko sam zahvalna. Što ne moram da tražim neku nepoznatu ženu koja će da pričuva Jovana, što ne moram da uzmem bolovanje treći put za četiri meseca, što je iako prigovara, ipak podržala naš izbor da se preselimo – na neki svoj čudan način.

Uđem u stan, vidim Jovana kako spava, ušuškan k’o kiflica, rukama moje majke. Ona skuplja veš sa sušilice na terasi. Priđem, zagrlim je i kažem: Hvala ti. Može sad kafa, a tvoj čuveni gulaš posle?

Digne obrvu, krene da zavrti glavom, pa se negde na pola – nasmeši.

– Može kafa, sine.

Aska - crna ovca i pisac. Kalinina i Lazareva mama. Žmuova. Budna već tri veka.