Predloženim izmenama i dopunama Porodičnog zakona, uvodi se eksplicitna zabrana fizičkog kažnjavanja dece. U čuvanju, podizanju i vaspitavanju deteta roditelji, staratelji i hranitelji, kao i svi koji se staraju o detetu, ne smeju podvrgavati dete ponižavajućim postupcima, telesnom kažnjavanju i drugim kaznama koje vređaju ljudsko dostojanstvo i integritet deteta. U suprotnom, predviđena je sankcija – sprovođenje korektivnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava, gde se roditelji ispravljaju usvojim postupanjima prema detetu koje fizički kažnjavaju. Organ starateljstva imaće ovlašćenja da nalaže roditeljima da se uključe u posebne obuke o ostvarivanju prava deteta i odgovornom roditeljstvu.
Ovo je jedna od najvažnijih izmena, koje donosi radna verzija novog Porodičnog zakona, koju je pripremilo Ministarstvo za brigu o porodici i demografiju, uz učešće predstavnika nadležnih ministarstava, državnih organa, ustanova i organizacija civilnog društva.
– Prema Strategiji za prevenciju i zaštitu dece od nasilja za period od 2020. do 2023. godine i Opštem protokolu za zaštitu od nasilja iz 2022. godine, telesno kažnjavanje deteta kao vaspitno sredstvo predstavlja jedan od oblika fizičkog nasilja nad detetom – naveli su iz Ministarstva.
Radna verzija zakona, kojim se uz zabranu fizičkog kažnjavanja dece, ukidaju maloletnički brakovi uz sudsku dozvolu, uvodi pravo deteta da se samostalno obrati institucijama, kao i veća kontrola države nad roditeljskim pravima. Predlog izmena zakona je na javnoj raspravi, a iz resornog ministarstva kažu da će radna grupa po njenom završetku analizirati sve pristigle predloge, sugestije i mišljenja, i po okončanju tog procesa sačiniti Nacrt izmena Porodičnog zakona, koji će uputiti Vladi Srbije.
Pooštrava se i postupak međunarodnog usvojenja. Pre nego što dete bude upućeno u inostranstvo, moraće da se iscrpe sve mogućnosti da se za njega pronađu usvojitelji u Srbiji. Pravila za usvojenje su da razlika u godinama između usvojitelja i deteta ne može biti manja od 18, niti veća od 45 godina, osim u izuzetnim slučajevima uz saglasnost nadležnog ministarstva.
Okrugli stolovi već su održani u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu, dok će se 6. aprila o izmenama Porodičnog zakona govoriti u Nišu. Komentari i predlozi građana primaju se do 16. aprila.
Porodični zakon se primenjuje od 2005. godine, a od tada su se promenili i domaći propisi i međunarodni standardi koje je Srbija prihvatila. S jedne strane, izmene su potrebne radi usklađivanja sa našim zakonodavstvom, a s druge, zbog obaveza koje smo preuzeli u procesu pristupanja EU. Postoje odredbe na koje nam je ukazala Evropska komisija i koje je bilo neophodno uskladiti sa evropskim pravilima.
Nacrtom izmena i dopuna Porodičnog zakona ne predviđa se uvođenje istopolnih brakova u Srbiji, potvrdila je ministarka za brigu o porodici i demografiju Jelena Žarić Kovačević.
– U članu tri našeg Porodičnog zakona kaže se da je brak zajednica između muškarca i žene i mi taj član nismo predvideli da menjamo – rekla je Jelena Žarić Kovačević.
Izmenom zakona prvi put se izričito zabranjuje telesno kažnjavanje kao vaspitnu meru, a umesto kazne nudi se „pozitivno roditeljstvo“. Ova odredba već izaziva strahove među roditeljima da bi deca mogla da im budu oduzimana „zbog jednog šamara“.
Stručnjaci i predlagači zakona, međutim, naglašavaju da cilj nije kažnjavanje roditelja, već promena pristupa vaspitanju. Roditelji koji budu prijavljeni zbog fizičkog kažnjavanja, po pravilu, biće upućivani na edukaciju i u savetovališta, gde će učiti nenasilne metode vaspitanja. Strože mere, poput izmeštanja deteta iz porodice, primenjivaće se samo u slučajevima teškog i kontinuiranog zlostavljanja, što je i do sada bila praksa.
Proširuju se i prava deteta i ukida pravilo da tek sa 10 godina može da izrazi svoje mišljenje, a moći će i samostalno da se obrati državnim institucijama, zaštitniku građana… Nove odredbe nalažu roditeljima i da ne smeju ostavljati dete predškolskog uzrasta bez nadzora i da ga mogu privremeno poveriti drugome samo ukoliko ta osoba ispunjava uslove za staratelja.
Izvor: Blic/Novosti













Samo idiot moze ovo da podrzi. Deca su svejedno bez kontrole jer im je sve dopusteno, ovo nista nece promeniti. Sistematsko unistavanje novih generacija. Hvala svima koji glasate za isto zlo decinijama.
Zakon koji roditeljima u potpunosti zabranjuje svaki oblik fizičkog kažnjavanja deteta nastaje iz legitimne namere: zaštite deteta od nasilja. Međutim, upravo u toj apsolutnosti – u odsustvu razlike između nasilja i ograničene, kontrolisane roditeljske intervencije – krije se njegova slabost. Kada pravo izgubi meru i sposobnost razlikovanja, ono prestaje da bude instrument pravde i postaje instrument rigidne ideologije.
Pre svega, nužno je razdvojiti dve stvari koje se u javnom diskursu često namerno stapaju: nasilje nad detetom i fizičku kaznu kao krajnje sredstvo u vaspitanju. Nasilje je izraz nemoći, frustracije i neodgovornosti odraslog; ono ponižava, povređuje i ostavlja trajne posledice. Nasuprot tome, svaka kazna – pa i ona koja uključuje minimalan fizički element – u svojoj izvornoj pedagoškoj funkciji treba da bude kratka, srazmerna i usmerena ka uspostavljanju granica. Izjednačiti ove dve pojave znači odbaciti samu ideju nijanse, a bez nijanse nema ni pravednog zakonodavstva.
Drugi problem je u pretpostavci da država može – i treba – da preuzme potpunu kontrolu nad porodičnim odnosima. Porodica nije administrativna jedinica, već složen moralni i emocionalni prostor u kome roditelj snosi odgovornost za formiranje ličnosti deteta. A odgovornost bez autoriteta postaje prazna forma. Ako se roditelju oduzmu sva sredstva sankcije, uključujući i ona minimalna koja su vekovima bila deo vaspitne prakse, tada se autoritet seli iz porodice ka institucijama. Posledica nije emancipacija deteta, već njegova institucionalizacija.
Posebno je problematično što se ovakvi zakoni često prenose mehanički iz društava visokog poverenja, stabilnih institucija i razvijene pravne kulture u sredine koje takve pretpostavke nemaju. U društvima gde postoji nizak nivo poverenja u institucije, gde su porodične veze još uvek osnovna socijalna mreža, a pravna praksa sklona formalizmu i zloupotrebama, ovakav zakon može proizvesti suprotan efekat od željenog. Umesto zaštite deteta, dobija se prostor za manipulaciju: prijave koje nisu motivisane brigom, već konfliktima, osvetom ili interesom.
U takvom kontekstu, dete može postati sredstvo pritiska, a roditelj stalni potencijalni prestupnik. Time se ne jača položaj deteta, već se razara elementarno poverenje između roditelja i institucija. Vaspitanje se seli iz sfere odgovornosti u sferu straha – a strah je loš pedagog, bilo da deluje na dete ili na roditelja.
Dalje, potpuno ukidanje svake fizičke kazne zanemaruje i razvojnu realnost deteta. Dete nije racionalni akter u punom smislu te reči; ono uči granice kroz iskustvo, doslednost i jasne reakcije odraslih. U idealnim uslovima, sve se može rešiti razgovorom i nenasilnim metodama. Ali zakon ne sme biti pisan za idealne uslove, već za stvarnost u njenoj složenosti. U toj stvarnosti postoje situacije u kojima je brza, kratka i simbolična fizička intervencija efikasnija od dugih objašnjenja koja dete u datom uzrastu ne može da razume.
Naravno, to ne znači da takva sredstva treba promovisati ili podsticati, već da zakon mora ostaviti prostor za razumnu procenu konkretnih okolnosti. Apsolutna zabrana ukida upravo tu mogućnost procene i uvodi logiku nulte tolerancije koja je uvek sumnjiva kada se primenjuje na složene ljudske odnose.
Konačno, ovakav zakon počiva na implicitnoj antropološkoj pretpostavci da će svi roditelji, kada im se oduzme jedno sredstvo, spontano preći na bolja, sofisticiranija rešenja. To je optimizam koji nije uvek utemeljen. U praksi, roditelji koji su skloni nasilju neće biti obuzdani zakonom, dok će savesni roditelji biti dodatno opterećeni strahom od sankcije. Tako zakon pogađa upravo one koji su već odgovorni, dok oni neodgovorni ostaju izvan njegovog realnog domašaja.
Zato problem nije u ideji zaštite deteta – ona je neupitna – već u načinu na koji se ta zaštita normira. Umesto apsolutnih zabrana koje brišu razlike, potrebni su precizni kriterijumi koji jasno razdvajaju nasilje od vaspitne intervencije, uz snažan sistem podrške roditeljima i efikasnu reakciju na stvarne slučajeve zlostavljanja.
Zakon koji ne razlikuje, ne vaspitava i ne štiti – zapravo pojednostavljuje. A pojednostavljivanje u ovako osetljivoj oblasti često vodi ka novim nepravdama, upravo tamo gde je namera bila da se one spreče.
Bravo!!! Svaka čast!!! Ovo što je predloženo, je budi Bog s nama…
Bravo, komentar bolji i promišljeniji od izvornog teksta.
Zato će deca roditelje tući. Laku noć Srbijo…
Od svega sto ima ili nema u ovoj zemlji ovo treba da bude na poslednjem mestu.
Zakon je bas stimulativan za stvaranje porodice. Ma ima svaki par da ima 3 kera i 2 papagaja. Ostavljace sve u zaduzbine.
Na žalost, u pravu ste…