Postoji jedan obrazac koji se ponavlja kroz istoriju sa gotovo matematičkom preciznošću: kada se u nekom društvu obrazovani ljudi proglase neprijateljima, to društvo se nalazi na opasnoj raskrsnici. Nije reč o slučajnosti, već o svesnoj strategiji koju poznajemo iz brojnih primera – od Kulturne revolucije u Kini, kada su profesori morali da nose natpise „ja sam kontrarevolucionarna zmija“, do Kambodže Pol Pota, gde su naočare bile dovoljan razlog za likvidaciju jer su označavale „intelektualca“.
U Srbiji smo poslednjih meseci svedoci zabrinjavajućeg trenda. Protiv pojedinih mera oglasili su se Obrazovni odbor SANU, Društvo psihologa Srbije, Advokatske komore, udruženja sudija, brojna prosvetna udruženja, akademska zajednica, dekani fakulteta. Ovo nisu politički aktivisti niti opozicione stranke – već institucije i stručna udruženja koja funkcionišu decenijama, čija je jedina agenda profesionalna odgovornost i zaštita standarda u svojim oblastima.
Pa ipak, umesto dijaloga, dobili smo etiketiranje. Umesto argumentovane rasprave, došla je kampanja delegitimizacije. I tako smo stigli do apsurdne situacije u kojoj obrazovani deo društva postaje „najveći neprijatelj Srbije“.
Stari trik u novom ruhu
Mehanizam je odavno poznat: kada nemate argumente za svoje odluke, diskreditujte one koji postavljaju pitanja. Kada vam stručnost postane neugodna, predstavite je kao elitizam. Kada vam znanje smeta, proglaste ga tuđim, nametnutim, izdajničkim.
Zato lekari koji upozoravaju na probleme u zdravstvu postaju „plaćenici farmaceutske industrije“. Zato pravnici koji brane ustavnost postaju „branitelji kriminalaca“. Zato profesori koji traže akademske standarde postaju „politički aktivisti“.
Iza ovog obrasca stoji jedna prosta kalkulacija: šta god da vam ljudi zamere, pripisivanje elitizma je najlakši način da ih diskreditujete u očima javnosti. „Oni su obrazovani, dakle privilegovani, dakle ne razumeju običan svet, dakle ne treba ih slušati.“ Logika je primamljiva jer aktivira najdublju ljudsku nesigurnost – strah od sopstvene nedovoljnosti.
Zašto funkcioniše
Ovaj trik nije slučajan. On funkcioniše zato što:
Prvo, omogućava da se složene teme pojednostave. Umesto da raspravljamo o suštini problema – kvalitetu obrazovanja, nezavisnosti pravosuđa, zdravstvenoj reformi – rasprava se svodi na „oni protiv nas“, gde „oni“ postaju svi koji se usude da kritički misle.
Drugo, legitimiše anti-intelektualizam. Iznenada, neznanje postaje vrlina, a stručnost i kompetencije mana. „Običan narod“ zna bolje od doktora nauka. „Zdrav razum“ je superioran u odnosu na decenije istraživanja.
Treće, stvara lažnu dihotomiju. Ili ste sa „narodom“ ili ste sa „elitom“. Nema srednjeg puta, nema nijansiranja, nema mogućnosti da neko bude i obrazovan i iskren zaštitnik javnog interesa.
Cena anti-intelektualizma
Istorija bezobzirno kažnjava društva koja zarate protiv sopstvene inteligencije. Kambodža je za generacije uništila svoj obrazovni sistem. Kina je godinama zaostajala u razvoju. Nemačka je izgubila nobelovce koji su pobegli od nacizma.
Kada diskreditujete obrazovanje, ne uništavate samo pojedince – uništavate budućnost. Jer mladi ljudi vide tu poruku glasno i jasno: znanje te neće zaštititi, već naprotiv, učiniće te metom. Zašto bi onda ulagali u obrazovanje? Zašto bi ostali u zemlji gde su najpametniji najsumnjiviji?
Šta je zapravo u pitanju
Ono što se dešava u Srbiji nije jedinstven fenomen, ali jeste alarmantno. Kada stručna udruženja, akademske institucije i profesionalne komore postavljaju pitanja, oni to ne čine zato što su deo neke zavere. Oni to čine jer je to njihova obaveza – da čuvaju standarde, da upozoravaju na moguće posledice, da traže utemeljene odluke.
Njihovo ćutanje bi bilo izdaja profesije, ne njihovo oglašavanje.
Pa ipak, umesto da se njihovi argumenti razmotre, oni se tretiraju kao političko neprijateljstvo. Umesto da se obrazloženja provere, proveravaju se motivi. I tako glas razuma postaje buka koju treba ućutkati.
Put napred
Nijedan zdrav sistem ne funkcioniše bez konstruktivne kritike. Nijedna kvalitetna odluka ne nastaje u vakuumu, bez stručne konsultacije. I nijedna zemlja nije napredovala huškajući protiv sopstvene inteligencije.
Srbiji su potrebni obrazovani ljudi – ne kao ukras, ne kao dekor, već kao aktivni učesnici u oblikovanju budućnosti. Potrebni su nam lekari koji govore istinu o zdravstvu, pravnici koji upozoravaju na ustavnost, profesori koji brinu o kvalitetu obrazovanja, inženjeri koji razumeju infrastrukturu.
Ne zato što su oni nepogršivi. Već zato što bez njih gradimo na pesku.
Pitanje nije da li su stručnjaci uvek u pravu. Pitanje je: u kakvom društvu želimo da živimo – u onom koje uvažava znanje ili u onom koje ga ismeva? U onom koje traži najbolja rešenja ili u onom koje traži najposlušnije?
Odgovor na to pitanje definiše da li gradimo ili rušimo. I da li ćemo za deset godina gledati unazad sa ponosom ili sa kajanjem.












Napišite odgovor