Naša saradnica, pedagoškinja i prof. engleskog jezika, Lidija Smirnov, odlučila je da se javno, putem portala Zelena učionica, obrati ministru prosveste Dejanu Vuku Stankoviću, a tema njenog pisma je najavljena mogućnost skraćenja školskog časa.
Njeno pismo prenosimo u celosti.
Ministre Stankoviću,
Obraćam Vam se kao osoba koja ima iskustvo rada u ministarstvu prosvete u zapadnim zemljama. Moj rad u Britanskoj ambasadi u SAD bio je direktno vezan za Ministarsvo obrazovanja u Belfastu, a uključivao je i konstantan kontakt sa ljudima iz obrazovnog sistema SAD, Velike Britanije, pa i drugih zemalja Evrope. Dobro znam kako funkcioniše i kako se vodi odgovorna obrazovna politika u uređenoj zemlji. Osim ovoga imam master diplomu iz Obrazovanja i ljudskog razvoja (kombinacija obrazovne politike i pedagogije) sa univerziteta Džordž Vašington, u Vašingtonu.
Stoga se, dozvolićete, smatram dovoljno kompetentnom da Vam se ovim putem javno obratim.
Prošle nedelje ste spomenuli ideju da časovi treba da budu skraćeni zbog difuzne pažnje đaka i interaktivne nastave. Difuzna pažnja, inače, znači da se đaci intezivno kratko fokusiraju i dozvoljava periode sanjarenja, kreativnosti, mašte, kada um ne mora da radi tako intenzivno. Što se interaktivne nastave u Srbiji tiče, analize međunarodnih organizacija su o ovome pisale još pre dve decenije. Tako da ta ideja nije nova kakvom je Vi predstavljate.
Koliko će deca imati pažnje na časovima zavisi ne toliko od dužine časa, koliko od faktora kao što su interna i eksterna motivacija. Prva zavisi od samog đaka, a za drugu u školama su odgovorni nastavnici. Ako nastavnik zainteresuje đake za svoj čas i temu, onda im pažnja neće biti problem ni na času od 60 minuta. U suprotnom i čas od 20 minuta je predugačak. Usput, u Evropi dužina časova se kreće od 40 do 60 minuta, uglavnom. Nedge je i samim školama dopušteno da određuju koliko će trajati časovi.
Od kada sam u Srbiji, a to je jesen 2017, nisam čula nikoga da se žali na trajanje časova. Ni nastavnici, ni roditelji, ni đaci. Ali sam čula milion kritika od sve tri grupe na račun preobimnog gradiva i brda predmeta. Te kritike delim i ja kao roditelj čije dete je u ovom sistemu. Ako išta treba „skratiti” u školama to su ove dve stavke. Đaci u gimnazijama u Srbiji imaju i do 17 predmeta! Ovo je ludost, u najmanju ruku. Čemu toliko? Deluje mi kao da je ovo urađeno da se dopune fondovi rada nastavnika, a ne za dobrobit dece. Deca ne znaju šta pre da uzmu da uče. Da li ste razmišljali o ovome?
O količini gradiva u predmetima da ne govorim. Brdo definicija, datuma, imena, činjenica, formula. Jedne te iste stvari se uče i u osnovnoj i u srednjoj, samo još dublje i detaljnije. Naš obrazovni sistem ne daje prostora za deo difuzne pažnje koji je namenjen maštarenju i kreativnosti sa količinom gradiva koji je namenio za učenje. Za sve je potrebno intenzivno fokusiranje.
Nastavnici nemaju mnogo vremena za interaktivne modele jer imaju brdo gradiva da predaju. Ne možemo pričati o difuznoj pažnji u ovakvom ambientu, a naročito kada je najbitnije bubati definicije, datume, imena, činjenice, formule jer je to znanje koje se traži ovde. Da li ste razmišljali o ovome?
Dalje, sa sigurnošću Vam mogu reći da su moji udžbenici iz osamdesetih i devedestih, kada sam ovde išla u školu, bile bajke za laku noć u odnosu na ono što su sada. Ovo sada su enciklopedije. Usput, udžbenici u obaveznom ciklusu obrazovanja u uređenim zemljama su besplatni, a u Srbiji koštaju mnogo. Da li ste razmišljali o ovome?
U zemljama poput Francuske, Španije, Velike Britanije i Irske, poslednje tri godine obrazovanja (od 16. god.) oni koji hoće da studiraju dalje uče za ono što bismo mi zvali državna matura (Le Bac, Bachillerato, A levels, ili Leaving Certificat su nazivi, zavisno od države). Imaju manje od deset predmeta, uglavnom sedam ili osam, državni sistem ih priprema za državnu maturu, idu na nastavu normalno, ne moraju da plaćaju privatnu pripremu. Mi ni državnu maturu nismo sposobni da uvedimo. Da li ste razmišljali o ovome?
Deca u uređenim zemljama idu svi u jednu smenu, i osnovne i srednje škole. U susednoj Mađarskoj, koja je post-komunistička zemlja, deca su oduvek išla u jednu smenu. U Rumuniji nije uvek bilo tako, ali su i to sredili, pa smena više nema. Ali u Srbiji je najnormalnije da deca idu do 8 uveče u školu u 21. veku. Da li ste razmišljali o ovome?
Za kraj da napomenem, u uređenim zemljama Ministarstvo prosvete se ne bavi ni politikom ocenjivanja, ni disciplinovanja, ni korišćenja mobilnih telefona (sve je na nivou škola), a kamoli postavljanjem direktora po školama ili dekana na univerzitetima. Jeste li to znali?
Eto, nekoliko “ideja o kojima treba razmišljati”.
Jednostavnim rečnikom: sistem obrazovanja u Srbiji ima dovoljno problema, rešavajate njih, nemojte izmišljati nove, molim Vas.
Hvala.
Lidija Smirnov
pedagog, prof. engleskog jezika, roditelj











Napišite odgovor