Na Američkim univerzitetima postoje na stotine studentkih klubova. Među njima su i oni koji su i te kako političke prirode i to nije ništa novo. Najpoznatije političke grupe na univerzitetima su College Democrats (Studenti Demokrate) i College Republicans (Studenti Republikanci). Demokrate okupljaju studente koji podržavaju Demokratku partiju SAD i bave se promovisanjem ideja koje zastupa ova partija. College Republicans radi isto samo na temu republikanskih ideja. Jedna od novijih grupa je College Republicans of America koja je grupa stvorena da direktno zastupa ideje Predsednika Donalda Trumpa.
Demokratska studentska grupa nastala je pre Drugog Svetskog rata da bi promovisala kampanju tadašnjeg demokratskog kandidata Franklina D. Rusevelta. Republikanska grupa je nastala još ranije, krajem 19.veka.
Charlie Kirk, ubijeni politički aktivista i osnivač političke organizacije Turning Point USA, je išao po univerzitetima promovišući republikanske ideje Donalda Trumpa. Atentat na njega je izvršen upravo dok je držao govor na jednom državnom univerzitetu u državi Juta. Turning Point USA takođe ima svoje klubove/grupe na stotinama univerzitetski kampusa širom Amerike.
Neki od „politički najaktivnijih“ (gde su grupe najbrojnije) univerziteta u Americi su upravo državni. Profesori na univezitetima u Americi imaju pravo da budu politički aktivni, ali koliko zavisi od internih pravila svakog univerziteta.
Na univerzitetima u Velikoj Britanija i Kanadi političke organizacije su takođe sasvim normalna pojava. Među njima su Konzervativci, Laburisti, Liberali. Na nekim univerzitetima u Kanadi postoje čak i klubovi demokrata i republikanaca namenjeni Američkkim studentima kojima pomažu u, recimo, registracijama za glasanje. Na univerzitetima u Nemačkoj i Francuskoj takođe postoje političke grupe studenata povezane sa gotovom svakom političkom partijom u zemlji.
Pošto sam živela, studirala, radila u SAD, i na fakultetu i za Britansku Ambasadu, sa sigurnošću mogu reći da niko u ovim zemljama (pa ni Kanadi) ne govori da politika ne pripada obrazovanju. Šta više, smatraju da je politički dijalog ovakve vrste u obrazovanju i te kako potreban. Prisustvo političkih organizacija na univerzitetima (bilo privantim, bilo državnim) se ovde smatra slobodom govora. Verujem da isto važi i za druge zemlje koje dozvoljavaju politički aktivizam na univerzitetima.
Toliko o ideji da politici nije mesto na obrazovnim institucijama.
Autor: Lidija Smirnov, pedagog i prof. engleskog jezika













Hahahaha što ste se onda bunili što su vam direktori SNS? 🤣 Onda je i to potpuno prihvatljivo, naravno da politici nije mesto u školi i naravno da ne bi smeli ni jedni ni drugi preko dečije grbače da skupljaju poene. Deca nemaju pravo da se bave politikom do 18te godine uvek bilo i biće, a studenti slobodno neka se bave politikom van svojih studija, ali skupljanje političkih poena na uštrb nastave je nešto najjadnije što ste radili.
Licemerno i providno! Ti si ovde „protiv politike u školama“ isključivo da bi nagrdila sve koji su antirežimski nastrojeni. A ne samo da su „direktori SNS“, nego se sa raznih mesta agituje za SNS, odakle ne bi smelo, skupljaju potpisi za podršku presedniku itd.
Slažem se apsolutno da SNS radi ono što ne bi smeo ali isto to rade i „studenti“ , pa zato ne znam zašto ne smem da osudim i jedne i druge ili samo pripadnici Zelenog fronta ovde smeju da komentarišu? Previše ste ograničeni da bi bili Zabrinuti.
To da politicke grupe postoje na fakultetima, i da je i studentima, a i profesorima dozvoljeno da budu politicki aktivni NIJE JEDNAKO sa politickim postavljanjem kadra. Nigde se diretkorima, dekani, pa cak ni rektori drzavnim univerziteta ne postavljaju po politickoj pripadnosti, niti ih postavlja Ministarstvo Prosvete. Biraju se na konkursima, a Rektore bira Upravni Odbor drzavng univerziteta.
Pa evo imamo rektora koga su oni postavili pa vidite kako ispade super? Čovek ih blokirao godinu dana i sad je kandidat na studentskoj listi, sjajno se bavi politikom, nije nama Amerika ni do kolena. 🤣
To da politicke grupe postoje na fakultetima, i da je i studentima, a i profesorima dozvoljeno da budu politicki aktivni NIJE JEDNAKO sa politickim postavljanjem kadra.
Nigde se diretkorima, dekani, pa cak ni rektori drzavnim univerziteta ne postavljaju po politickoj pripadnosti, niti ih postavlja Ministarstvo Prosvete. Biraju se na konkursima, a Rektore bira Upravni Odbor drzavng univerziteta.
I još me nešto interesuje što se dotična vratila iz te obećavajuće zemlje? Jasno je nama da ste pokušali da prekopirate taj jadni sistem tamo ali nismo mi toliko glupi, propali su vam svi pokušaji.
Nejasno mi je šta izaziva u Vama toliki stepen agresije. Kad kažete „jasno je nama“, deluje kao pretnja. Ko ste to vi?
Nama kojima prodajete tu priču na ovoj stranici uporno, kao što su sve prekopirali iz Amerike inkluziju, dečija prava , sada je i politika u školi odjednom super, manite se te priče ili se učlanite u stranke, a nas na našim radnim mestima ostavite na miru sa politikom, cele prošle godine ste nas terorisali, dosadili ste.
Kakve veze ima moj povrataku Srbiju sa temom o kojom pisem? Ako ste pazljivo citali, procitali ste da govorim i za zapadno-evropske zemlje, a ne samo Ameriku.
A to da je sve prekopirano iz Amerike, samo govori u stvari koliko ste Vi neinformasani i desinformisani o obrazovanju u SAD. Toliko stvari se u Srbiji pripisuje Americi sta blage veze nema sa onim sto se tamo desava.
Možda ste se trebali više baviti politikom tamo dok ste bili i nama bi ovde bilo lakše da ste tamo rešili ali pošto niste, plašim se da nećete ni ovde. 🤣
Informisan čovek ne osporava da na univerzitetima postoje političke organizacije poput College Democrats ili College Republicans. To je empirijska činjenica. Međutim, iz te činjenice se izvodi pogrešan zaključak: da je sama prisutnost politike isto što i njeno legitimno mešanje u obrazovni proces. To nije isto.
Ključna distinkcija koju tekst previđa jeste razlika između:
– političkog života na univerzitetu i
– uticaja politike na nastavu i akademski status.
Univerzitet kao institucija u liberalno-demokratskim društvima funkcioniše po principu autonomije i akademske slobode. To znači da političke ideje mogu biti tema, mogu biti predmet debate, mogu biti organizacijski okvir studentskog života – ali ne smeju postati kriterijum vrednovanja znanja niti sredstvo pritiska na nastavu. Drugim rečima: politika je dozvoljena kao sadržaj, ali ne kao instrument.
Upravo tu tekst pravi logički skok. On dokazuje da političke grupe postoje – što niko ne spori – ali ne dokazuje da je legitimno da politički aktivizam remeti nastavu, blokira institucije ili utiče na ocenjivanje. A to su dve različite stvari.
Indikativan i ovde funkcionalan je primer iz romana „4321 “ Pola Ostera. Studentski protesti na Columbia University tokom Vijetnamskog rata istorijski jesu postojali i jesu bili politički motivisani. Ali upravo taj primer potvrđuje sledeću tezu: kada politički aktivizam pređe u blokadu institucije, dolazi do konflikta sa državom i reakcije vlasti. To pokazuje da postoji granica – i da je društva jasno prepoznaju.
Dalje, tekst zanemaruje još jednu važnu stvar: politički pluralizam na univerzitetima ne iscrpljuje se u partijskim organizacijama. Postoje i akademska društva, debatni klubovi, profesionalna udruženja, kulturne organizacije. Upravo ta raznolikost pokazuje da univerzitet nije politička arena u užem smislu, već prostor slobodnog intelektualnog oblikovanja, gde politika jeste deo, ali ne i centar.
Posebno je problematično implicitno poistovećivanje univerziteta sa svim obrazovnim institucijama. Punoletni studenti imaju politička prava u punom kapacitetu; učenici osnovnih i srednjih škola su u drugačijem pravnom i pedagoškom položaju. Prebacivanje jednog modela na drugi bez razlike nije argument, već simplifikacija.
Najzad, tvrdnja da „niko na Zapadu ne govori da politika ne pripada obrazovanju“ je retorički efektna, ali suštinski neprecizna. Tačnije bi bilo reći: politika pripada kao tema i kao oblik slobodnog udruživanja, ali ne kao faktor koji narušava osnovnu funkciju obrazovne institucije. U suprotnom, sama ideja univerziteta kao mesta znanja gubi smisao.
Ako bi se ovaj odgovor sažeo u jednu rečenicu, ona bi glasila:
nije sporno da politika postoji na univerzitetu – sporno je kada pokuša da zameni njegovu osnovnu svrhu.
U texu postoji recenica “ Profesori na univezitetima u Americi imaju pravo da budu politički aktivni, ali koliko zavisi od internih pravila svakog univerziteta.“
Ovim sam jasno dala do znanja da je politicka aktivnost profesora limitarana. I naravno, naravno, naravno ne moze profesor da bude tako politicki nastrojen da mu to utice na nastavu, da promose odredjene politicke ideje, ili da ocenjeju djaka po politickom misljenju. Gospode boze – NARAVNO! Kako volim kada ljudi jedva cekaju da napadnu text, pa traze dlaku u jajetu koju nisam spomenula, sto vazi i za sve ostalo sto se nasli shodno da kritikujete u svom komentaru. Nisam ja zanemarila nista, nego sam pisala o jednom aspektu, ko hoce razumece, ko nece pise komentare kao Vas. Ne pisem knjige ovde na webu.
I nije niko „na Zapadu“ – nego „niko u uredjenim zemljama“, gde postoji sloboda govori ovo ne radi.
Vrlo je jasna namera Vašeg teksta u ovom trenutku, možete da pričate bajke i dalje, jasno je na šta aludirate, ali džabe. Odakle Vam inspiracija? Da bi opravdali uništavanje srpske prosvete koje je počelo mnogo ranije sa tim divnim „zapadnim zakonima“ a šlag na torti studenti koji blokiraju FDU najveći primer nepotizma i korupcije, nemojte nama prodavati te fore, malo smo duže od vas ovde i sve nam je jasno, ne interesuju nas „Američki snovi“, imali smo sjajne zakone i sjajnu prosvetu dok smo radili po ruskom sistemu, američko i evropsko zaglupljovanje nas ne interesuje.
Obrazovne institucije nisu samo univerziteti. Malo ste se zaneli.
Tekst autorke, koliko vidim, govori o univerzitetima. Ostale „obrazovne institucije“ se ne pominju. Ako mislite na osnovne i srednje škole, tamo su učenici uglavnom maloletni, pa i politički život ne može da izgleda kao na univerzitetima. Politički život i učešće u politici podrazumeva i izvesnu zrelost.