Psihoterapeut: Da, dete može da poveruje da ga više ne volite zato što je razbilo tanjir

Kako da podignete srećno dete koje će voleti život? Kako da ga naučite da samo donosi odluke, da razmišlja pozitivno i ne plaši se izazova, da bude srećno i uvereno da zaslužuje najbolje? Samopouzdanog čoveka morate vi, roditelji, da stvorite! Tako vaspitana individua veruje u sebe i svoje sposobnosti, veruje da ima pravo na sreću i uspeh, a pozitivnim stavom to i ostvaruje. Najveću ulogu u oblikovanju njegovog samopouzdanja imaju iskustva iz detinjstva. Kasniji događaji u životu mogu da utiču na njega, ali potrebno je mnogo muke i truda da bi se izmenilo „zabetonirano“ mišljenje iz detinjstva.

Postoji razlika između unutrašnjeg samopoštovanja i spoljašnjeg samopouzdanja

Samopoštovanje podrazumeva zadovoljstvo samim sobom, optimizam, jasne ciljeve i dobro poznavanje sebe i svojih mogućnosti. Unutrašnje samopouzdanje se podstiče tako da detetu pokažete da ga volite, jer je osećaj voljenosti glavni preduslov da dete voli sebe. Možda smatrate da izlivi ljubavi nisu potrebni i da se vaša ljubav prema mališanu podrazumeva. Vama se možda podrazumeva, ali detetu ne. Poražavajuća istraživanja potvrdila su da mnoga deca, i kada odrastu nisu sigurna da ih roditelji vole, jer im to nisu pokazali. Deca zaista mogu da poveruju da ih više ne volite jer su razbili tanjir ili isprljali novu majicu. Potrebno je pokazivati mnogo ljubavi i topline kako ne bi mislili da će izgubiti ljubav zbog nekog nestašluka. Nežan dodir, poljubac ili izjava ljubavi neće razmaziti dete, naprotiv, učiniće od njega boljeg čoveka.

Druga stvar kojom razvijate osećaj vrednosti kod deteta je slušanje. Zvuči tako jednostavno, ali koliko vam se puta dogodilo da ono oduševljeno priča o svom danu u vrtiću i školi, a vi klimate glavom pomno prateći neku TV emisiju. To nije slušanje. Dete mora da oseti da vas zanima ono što govori i da vam je zaista stalo da čujete. Iako se verovatno ništa spektakularno nije desilo u pesku, slušanjem pokazujete da vam je važno to što ima da kaže, a time i ono razvija osećaj da je bitno. Ne treba da Vas iznenadi ako, kada dete uđe u adolescenciju, sami sebi govorite “pa on mi više ništa ne priča“. To je razumljivo. Da li biste vi pričali nekom ko vas ne sluša?

Još jedna stvar u razvijanju unutrašnjeg samopouzdanja jeste poznavanje sebe. Možemo razvijati i jačati svoje pozitivne osobine samo ako smo ih svesni. Teško da će vaš petogodišnjak sam primetiti da njegova odlična organizacija vlastitog malog voznog parka može da znači da ima dobre organizatorske sposobnosti. Na roditelju je da prepozna umesto njega.

Podsticanje aktivnosti za koje dete ima smisla najlakše je u tri koraka:

1. Pomozite detetu da osvesti određenu osobinu („Baš si lepo poređao sve autiće, vidim da si uredan i organizovan“);

2. Dajte mu priliku da tu osobinu što češće pokaže („Ako želiš, možeš sam da isplaniraš šta ćeš sve raditi sa prijateljima za rođendan, šta bi trebalo da kupimo.“);

3. Pohvalite dete zbog rezultata koje postiže pred drugima („Marko je sam osmislio proslavu rođendana i mislim da je to odlično uradio“).

Kada su u pitanju negativne osobine, bitno je definisati potrebe koje ih uslovljavaju. Naime, sve što dete radi uslovljeno je nekom potrebom, a potrebe za više pažnje često se manifestuju kroz nestašno ponašanje. To je samo dečji način da kaže: „Vidi me!“, a kad ne postiže šta želi na prihvatljiv način, verovatno će pribeći neprihvatljivim oblicima ponašanja. Sigurno možete da pomognete svom mališanu da tu svoju potrebu zadovolji na prihvatljiviji način. Možete, npr. da odredite deo dana kada ćete mu se potpuno posvetiti, igrati sa njim, slušati – raditi šta god on voli. Tako će dete znati da ćete mu pokloniti vreme i pažnju i neće se osećati kao da mora za to da se bori.

Roditelji često pridikuju: „Nemoj tako da sediš za stolom, ispravi se, kako to držiš kašiku“. Dete će čuti šta mu kažete, ali ako mu primerom pokazujete suprotno od onoga što govorite, nemojte se čuditi što vas ne sluša. Deca upijaju obrasce ponašanja iz okruženja – ponajviše učenjem po modelu. Deca su vaša slika i prilika, pa ako želite ih naučite, pokažite im to vlastitim primerom.

Pohvala je najmoćnije sredstvo da dete nauči kako bi trebalo da se ponaša, iako većina roditelja decu češće grdi nego hvali. Često hvalite svoje dete, ali pazite da ne preterate, jer će dete to osetiti i vaše pohvale više neće imati pravu težinu. Pokušajte da budete što precizniji u pohvalama kako ne biste zbunili dete. Na primer, rečenica „Dobro si očistio sobu“, mnogo je opštija nego „Vidim da si dobro složio igračke i obrisao prašinu“. Nemojte da propustite da nagradite i zalaganje, a ne samo krajnji ishod, jer ako date potvrdu da je pokušaj hvale vredan, iako rezultat nije bio savršen, dete se neće predavati posle prvog pokušaja. Usput, u pohvalama ga nemojte podsećati na ranije počinjene greške, jer time umanjujete značaj pohvale. Ukoliko previše kritikujete, dete dobija poruku „Ništa ne možeš da uradiš kako treba, nesposoban si“. Postoji konstruktivna kritika kojom detetu treba opisati ponašanje kojim niste zadovoljni. Objasnite mu zašto treba da ga promeni, npr. ako vam smetaju njegove igračke u dnevnoj sobi, pokažite da razumete njegova osećanja („Znam da voliš da se igraš—“) ali i šta očekujete od njega („Posklanjaj igračke posle igre“). Ako vaše dete sledeći put posluša, svakako ga pohvalite, jer će inače misliti da se trud nije isplatio.

Lekcija iz optimizma poslednja je u podsticanju unutrašnjeg samopouzdanja. Naučite dete da može samo da kontroliše okolinu, da uočava pozitivno, razmišlja pozitivno. Pripazite kako mu objašnjavate šta se oko njega događa, jer optimističan ili pesimističan pogled na svet preuzeće baš iz takvih obrazloženja. Takođe nemojte praviti tragediju od stvari koje to nisu. Ako loše stvari tretirate kao nešto normalno, dete uči da su i one sastavni deo života. Razbijena vaza ili krvavo koleno svakako nisu smak sveta i događa se svima.

Iako neuspeh boli, roditelji moraju da puste decu da sama dođu do svojih pobeda i poraza. Svakako da većinu toga možete, i znate da učinite bolje od svog deteta, ali vaš zadatak je da i njega sve to naučite. Naravno da želite da ga sačuvate od neuspeha, ali ako ga naučite kako da se suoči sa njim, dali ste mu mnogo vrednije samopouzdanje. Ono se ne može suočiti sa s razočarenjem i frustracijom zbog neuspeha ako ga nikad nije doživelo.

Porodica je prva sredina u kojoj se formira i razvija dečije samopoštovanje. Kako se deca ponašaju je odraz toga kako doživljavaju sebe. Samo dete koje poznaje svoje vrednosti spremno je da se posveti ispitivanju sveta oko sebe. Osobe koje imaju pozitivan utisak o sebi, imaju i pozitivan utisak da mogu nešto vredno da doprinesu. Takve osobe su u stanju da slobodno istražuju svet oko sebe ili da se otisnu daleko u svet bez bojazni, da rade u pravcu ostvarivanja svojih ciljeva i koračaju kroz život sa pozitivnim očekivanjima i zadovoljstvom.

Autor: Jasenka Jugović, bračni i porodični terapeut, Lekari duše