„Rekli nam da idemo kod psihologa?! Šta će meni psiholog? Neka tamo treba da mi kaže kako da ga vaspitavam, je l’?“

Foto: Canva

Radin sin studira, evo dvadeset godina. Žive u malom mestu i svi oko nje znaju da on odavno ne izlazi na ispite, i da ubija vreme po Beogradu da ne bi morao da se vrati kući i pomaže ocu u radionici. Potpisujem da zna i ona, ali Rada uvek ima neko “racionalno“ opravdanje za njegove postupke.

“Pao na ispitu, pa šta? Nije on jedini što je pao, padali su i veći od njega! Čula sam ja, izlaze deca po sedamnaest puta na taj ispit… Kažu – glup. Nije glup, nego izvuko teška pitanja. Valjda ja znam moje dete! A to što svet priča, pa neka priča, nemaju pametnija posla, šta će…“

Da ne znam da je “njeno dete“, ruku na srce, u petom osnovne savladalo čitanje – priča bi možda i držala vodu, a ovako… Mogu samo da klimam glavom i da joj ne stajem na muku. Jer ne laže ona mene, već sebe pokušava da obmane. Kao i svi mi, uostalom.

Obmana je u ovom svetu mali milion. Od trenutka kad otvorimo oči – mi živimo nekakvu svoju sitnu obmanu.

„Nije što je moj, al tako je bistar. Pametnica majkina. Može on sve, samo kad hoće. Nije agresivan, samo ima višak energije. Ne mogu svi biti metiljavi. Dobar je on… Ja da sam učiteljica, ja bih znala kako s takvom decom, a ona njihova – kilava, samo dođe, ispriča sebi u bradu šta ima pa preko vrata. Njemu treba neko da mu se posveti. Zato što je posebno dete. Da vidiš kako on onaj domaći uradi, ma za dva minuta, a druga deca po tri sata sede nad knjigom.

Rekli nam da idemo kod psihologa?! Šta će meni psiholog? Kao da ja ne poznajem rođeno dete! I sad neka tamo treba da mi kaže kako da ga vaspitavam, je l’? E pa, neće da može. Šta smo mi sad kao neki ludaci? Ona Mirkova usred zime ide u kratkim rukavima i ona je dobra u glavu, a moje dete ne valja? O tome ti pričam. A znaš da su Mirkovu babu vezivali za krevet kad je bila dete? Imala onu… epilepsiju, šta li… sve ti je to genetski, ja da ti kažem… može ona da ima sve petice, al kad to u glavu nije dobro – džaba ti.

I otkad je ocena merilo znanja? Onaj moj sve zna, ode na čas, odgovara i svaki put – dvojka. A zna za pet, da ga čuješ kad ga ispitujem – sve veze, ko pesmicu. Kako zašto? Zato što ga mrzi nastavnik. Ne može očima da ga smisli, a da ga pita čovek zašto… Ništa mu nismo uradili. Nema veze, kad krene u srednju – videćeš, sve će to doći na svoje. A brine me malo što je zapeo baš za gimnaziju, nema dovoljno bodova, al videćemo…

Ma nije ni gimnazija što je bila, ja da ti kažem. To digli kriterijume, samo bi odlične đake, šta li… kao da ovi drugi ne postoje… a i ekonomska je dobra škola, šta joj fali? Ništa, pa naravno, kažem ja. Sve ti je danas čista ekonomija. Mada, meni je milije bilo da je otišao na neki zanat. Sanas zanat zlata vredi. Al on ni da čuje… dobro, mislim se, neka ga, ako hoće ekonomsku, nek ide… Rekla mi Dana, što je sekretarica direktora, da niko nikad nije uradio prijemni ko on. Maksimum poena. Mislim, nije što je moj…

Ostavio ga za avgust! Maturanta, pa za avgust! Pa gde to ima!? Kao da je njima malo njihove muke, em pubertet, em ova situacija, jedva spajamo kraj s krajem i sad i on našo da im zagorčava život… ‘Nako dete – za avgust!? Ma, kažem ti ja, on je otpočetka imao neki pik na njega! Ja mu kažem, ispričaj mi tu lekciju, ma samo da ga čuješ – samo veze. Tražiću da sedim u učionici kad odgovara, pa da vidimo onda da l je za avgust. Čekaj samo da ode na fakultet. Mislim, nije što je moj…

Upiso je. Jeste. Ma, falila mu tri boda da upadne u budžet. Ah, znaš ti kako je to, uvek neko ima nekog svog, pa se malo podmaže da ne bude ispod crte. Koga mi imamo? Nikoga. Al dobro, digla sam kredit, snaći ćemo se, i on je obećo da će da daje te ispite u roku. Može on, znam ja to, samo kad se potrudi, kad zagreje stolicu, ma ima da ide ko pesma. Rekla sam mu – eto, sine, nije ti ovo više ni osnovna ni srednja škola, nije ti ovo ova naša varošica, Beograd je to, tu te niko ne zna, nema više “mrzi me profesor“, nego knjigu u šake, nemoj da nas brukaš.

Ništa me ne pitaj. Da sam znala da je ta ekonomija tako teška, ma ne bi mu dala ni da upisuje. U moje vreme je i ludi Mićo došo do treće godine, a znaš da taj nije umeo da broji nego u prste. A sad – to knjige od po hiljadu i po strana, pa sestro slatka, teško je to i nositi u torbi svaki dan, a kamo li naučiti. A taj što im predaje – teška neka baraba. Od njih deset, devetoro obori. Duše taj nema, zna li on pošto je godina!? Učio je, dabome da je učio. Na moje oči. Celo leto. Sedeo pored mene i sve mi čitao naglas. Al šta ćeš – profesor zaguljen, a ovaj moj mu je nešto valjda dobacio na predavanju, znaš kakav je, ne podnosi nepravdu… Mislim, nije što je moj.“

I tako, slušam je šta ću, pitam je li navraćao skoro, kaže nije – nema kad od knjige, a i počeo da radi, ko noćni čuvar na nekom gradilištu. Kaže – sramota ga da ga majka i otac izdržavaju u tim godinama. Ima i neku devojku, završila medicinu, kaže. Daće Bog i da se ženi. Al prvo škola, rekla sam mu. Diploma pa sve ostalo. Ne ide da ona bude doktorka, a on da čuva gradilišta, pa je l’? Šta mi sležeš tu ramenima? Ti si pismena žena, ti se razumeš u te… ljudske stvari, pa reci, naši smo, neću se ja ljutiti. Volim ja da čujem i tuđe mišljenje. Ide li to? Kako koje? Ona doktorica, a on bez diplome! Zavisi od ljudi, kakvi su, kažem. A znaš njega, pametan, dobar, lep ko lutka… a ni diploma nije što je bila, pa je l? Eto, kaži…

Rekla bi ja njoj, al mi nešto neprijatno. Neću da joj kvarim to malo što ima i čemu se nada. Jer znam – lakše je ljudima braniti svoje obmane, nego priznati da nisu u pravu.

Čuješ li ti mene išta? – pita me dok nam doliva kafu. – Šta misliš, hoće li on to ikad završiti?

Joj, Rado, a što mene baš to pi… je l’ mogu ja da zamenim pitanje?

Autor: Daniela Bakić