Rodiš se, treba ti papir. Hoćeš da putuješ, gde ti je papir? Kreneš u vrtić, treba ti opet neki papir. Koliko nas taj papir sputava, kad bismo znali…

Foto: Canva

Raspust je počeo?

Možda za đake i za roditelje, ali PEPSI služba je i dalje budna. Radimo, kao i obično, samo uz manje buke i bez zvona koje označava početak i kraj časa. I ne, ne pišem da bih vam se žalila kako mi godišnji odmor još nije počeo već se mislim sve vreme mislim gde mi je onaj papir o stručnom usavršavanju sa jednog vebinara održanog 15. aprila, nikako da ga pronađem… Logika mi govori da će ga više nas brže i lakše pronaći.

Ta papirologija… Rodiš se, treba ti papir. Hoćeš da putuješ, treba ti papir. Kreneš u vrtić/školu, treba ti opet neki papir. Rešiš da se udaš ili oženiš, papir… Papir, papir!

Koliko nas taj papir sputava, kako u životu tako i u profesionalnom razvoju i našoj efikasnosti, kad bismo samo znali…

Ma dan jedan ne prođe, a da se ne zapitam koliko li je samo nastavnika, učitelja, pedagoga, psihologa, vaspitača, logopeda, ma svih nas, dečjih čuvara, odustalo od želje da održi neke kreativne radionice, izlete, posete pozorištu, ugledni čas… jer je za realizaciju ovakvih akrobacija potrebno more papirologije, izveštaja, evaluacija i priprema, prvo pisanih u elektronskoj formi, a zatim ištampanih i zaheftanih u nekoj fascikli?

Valjda znate kako glasi pravilo prosvetne igre? Ako nije na papiru – nije se ni desilo.

Čovek po prirodi i hijerarhiji potreba poseduje i onu potrebu za samoaktualizacijom. Pohvala i potvrda sopstvenih postignuća svakome prijaju, zar ne? I tako, dok mi ginemo da ispunimo forme i norme i dobijemo tu pohvalu i potvrdu, nameće se pitanje: da li na kraju te bitke sa računarom i štampačem zaista uspevamo da ostvarimo ishode koji na belom papiru crnim, štampanim slovima stoje upisani kao ostvareni cilj opisane aktivnosti? Da li je stvarno važan TAČAN broj prisutnih učenika tog TAČNOG datuma ili je ipak važnije da sadržaj oglednog časa bude TAČAN? Da li je bitno da u đačkoj knjižici pored izbornog predmeta piše „ISTIČE SE“ bez slovne greške, naravno, plavim penkalom i po mogućstvu krasnopisom, ili je bitnije da se tokom školske godine ISTAKNE koje su to prave vrednosti i vrline, ko smo mi, ko su naši drugari i kako da budemo bolji ljudi?

Da li se rad nastavnika, stručnih saradnika i školske uprave vrednuje samo ako postoji na papiru ili još uvek postoji neko ko naš trud i rad uvidi makar i posle deset, petnaest godina, kada se seti motivacione rečenice svoje učiteljice kojom se kroz život često bodrio, korisnog saveta pedagoga koji ga je hrabrio i vodio, tačne procene psihologa zahvaljujući kojoj je bolje upoznao sebe i osećanja radosti kada čuje melodiju pesme koju je izvodila nastavnica muzičke kulture dok zaljubljeno gleda u svoju
simpatiju iz druge klupe?

Takvi rezultati rada se ne mogu pročitati ni na jednom papiru, fajlu niti mejlu, nisu materijalno dokazivi, ali njihov trag je neizbrisiv, a vrednost neprocenjiva.

Smanjimo papirologiju, čuvajmo drveće i prirodu. Povećajmo rad sa decom, a
ne sa računarima!

Autor teksta: Milica Pantić, master pedagog