Evo nas u Bazelu i sad nas je troje. Naš mali treći član došao je na svijet prije nekoliko mjeseci u najluksuznijoj bolnici na svijetu. Troškove pregleda za vrijeme trudnoće, samog poroda i boravka u bolnici u Švajcarskoj snosi zdravstveno osiguranje.
Ono mjesečno najmanje iznosi 200 franaka, a što je mjesečna premija viša, to vam je godišnja franšiza preko koje vam se sve refundira niža.
Sa najjačim trudovima dolazim u porodišlište, prostranu, osvjetljenu prostoriju sa malim bazenom, ogromnim krevetom, nekakvim pilates loptama, šupljim stolicama i svim pomagalima za porod koje je savremena medicina mogla da smisli. Nekoliko mjeseci prije termina kući vam pošalju upitnik o tome kako biste željeli da se porodite – da napune bazen ako se odlučite za porođaj u vodi.
Kad sve prođe, preljubazne dvije babice, koje su sve vrijeme uz vas i vašeg supruga, premještaju vas na još veći i udobniji krevet na kojem vas odguraju vašu sobu.
A soba kao iz hotela sa pet zvjezdica, čista, uredna. Kako sam izabrala manju kliniku, u sobi sam skoro sve vrijeme bila sama. Kupatilo sređeno, sa pet peškira, tuš kabinom, anatomskom šoljom…
Sestre i babice su toliko ljubazne da vas počnu pomalo da nerviraju. Na pola sata dolazi da vas pita da li vam nešto treba, šta bi ste sutra za doručak, ručak, večeru, pa onda presvlače bebu, nose je na pregled, pa vas opet pitaju treba li vam šta i tako četiri dana. U jednom trenutku u sobu došla i duhovna savjetnica, zatim profesionalni fotograf. Nestvarno. Razmišljam o svim onim jadnim majkama koje su se porodile po bosanskim bolnicama, gdje morate i svoje deke da nosite sa sobom. Ovdje u Bazelu ponesete samo svoju četkicu za zube, a vjerujem da biste, i da je zaboravite, dobili drugu.
Presretna izlazim iz bolnice i pomišljam kako je divno što sam svoju kćerkicu rodila u ovako kinderfreundlich zemlji.
Sunčan je proljetnji dan. Suprug i ja smo našli stan u Alšvilu, naselju tri kilometra udaljenom od centra Bazela. Mirno i lijepo uređeno naselje, sa većinom privatnim kućama, ali ima i niskih zgrada okruženih zelenilom. Ispred moje zgrade nema klupa ili mjesta gdje bih sjela i odmorila. Na nekih dvesta metara dalje na jednom malom parkingu komšije su stavile klupu i sto. Tu u hladu sam znala ponekad da pročitam novine dok Ivana spava. Sve do jednom!
Dok smo tako u miru i tišini, kakva postoji samo u ovoj zemlji, čitala, prilazi mi čovjek, vjerovatno stanar te zgrade i počinje da viče kako ja sjedim na privatnom posjedu i kako to nije javni park i kako ja nisam jedina koja zloupotrebljava njihovu klupu…
Šokirana i skoro rasplakana zurim prema svojoj zgradi. Nakon tog događaja sjedim isključivo ispred svoje zgrade na betonskoj stepenici.
I onda šetajući počinjem da primjećujem znakove koji vas obavještavaju gdje ne smijete proći ili još gore, zadržati se.
Nigdje dotad nisam vidjela znak na kojem je prekrižen čovjek! (Vjerovatno zato jer nisam običavala da se šetam pokraj odlagališta nuklearnog otpada.)
Sličan, možda još neprijatniji događaj zbio se prije nekoliko dana. Moja već 19-mjesečna kćerkica obožava da posmatra dječicu iz obližnje osnovne škole kad se razlete po igralištu na velikom odmoru.
Radi se o djeci od pet-šest godina koja su njoj jako zanimljiva. Tako da smo se trudile da naiđemo na igralište baš u vrijeme velikog odmora. Sve do jednom!
Prije neki dan nam prilazi nastavnik škole i pokušava da objasni kako je već dobio nekoliko dojava da žena sa kćerkicom redovno dolazi na igralište u vrijeme velikog odmora tražeći nove kontakte!
I kako je dječije igralište u vrijeme nastave rezervisano samo za učenike škole i da se mi, ako želimo, možemo tu igrati u popodnevnim časovima.
I tako, sjedeći na svojoj betonskoj stepenici, razmišljam da li je ovo stvarno zemlja u kojoj ja želim da moje dijete odrasta.
Čak mi i onaj Ric u kojem sam se porodila, sa svim onim dosadnim sestrama, sad izgleda tako površno i nebitno. Sjetim se i Andrića koji kaže da se nesretno djetinjstvo liječi cijeli vijek.
Autor: Tamara Milaković
Izvor: Politika