Pratim vesti u vezi sa Petom beogradskom gimnazijom, Jovinom gimnazijom, još nekim školama, uvek sa dozom neverice. Uvek sa uzvikom: zar je moguće, zašto, čemu ovo vodi… A onda se zapitam šta bih da sam profesor u Petoj ili Jovinoj sećajući se sa bolom dešavanja u svojoj školi, gledajući sa sve većim prezirom lagodni mir i ćutanje u sadašnjem trenutku.
Bila bih svim srcem protiv namere da se škola podjarmi i nasilno uvede u poslušnost. Zato što škola ne sme biti poslušna. Ona mora postati filter za sve ono što u društvu ne valja, tako se zajednica unapređuje i vraća na zdrave osnove.
Bila bih očajna zbog aktuelnih mera koje su razjurile neposlušne nastavnike, lažući kako su višak, koje su podelile decu na više lokacija, lažući kako za nastavu u matičnoj školi nema uslova, koje čiste gvozdenom metlom, a za sobom vuku nedostojne biografije, oholost ili neiskrenu skrušenost. Ne bih se pomirila sa činjenicom da se sve ovo radi iz inata, sa željom da se pokaže moć jer se jedino tako može sakriti istina o licemernoj veličini koja odbija da grešku prizna i situaciju na taj način reši.
Bila bih ogorčena zbog zlonamerne zamene teza i dnevnopolitičkog tumačenja propisa radi sluđivanja javnosti, stvaranja podela na naše i njihove, huškanja jedne strane na drugu, iscrpljivanja u mržnji. Jer ne postoje moja i tvoja deca. Sva su naša. Interes nam je zajednički.
Zato…
Ako nadležni uporno nastavnicima oduzimaju svaki kredibilitet, ako neće da čuju njihova mišljenja, ako je svaka kritika označena kao izdaja, ako je sumnja u sposobnosti direktora proglašena kao podrivanje sistema, na gubitku su deca.
Bila bih uplašena za budućnost svih škola i obrazovanja uopšte. Šutka u dve gimnazije samo je igrokaz za ostale. Cepanje Filozofskog fakulteta u Nišu je pokazna vežba. Izjave zvaničnika o tome kako je univerzitet posrnuo, kako ga treba rasformirati i napraviti jedan bolji, ne govore samo o praznoj glavi i odsustvu pojma šta univerzitet predstavlja. Sve ovo je nasrtaj na intelektualnu strukturu jednog naroda, njegovo kulturno i istorijsko nasleđe sa samo jednim ciljem: proizvodnjom poslušnosti koja se miri, ćuti i gleda od čega se živi.
Dakle, bila bih uz decu koja se bune, uz njihove roditelje, smatrala bih kako je to moja dužnost jer…ne mogu deci jedno pričati na času, a drugo im pokazivati u životu, nemam prava da budem kukavica, obavezna sam da štitim najbolje interese te dece, i u moralnom, i u intelektualnom smislu. Ali… zbog toga ću biti vređana, prisluškivana, možda hapšena ako mi glas bude jači, proglašena za izdajnika, označena kao neko ko svoje političke namere ostvaruje kršeći dečija prava. Neću dobiti platu. Svoju decu ću lišiti. Mogu li moja deca praznim stomakom i zakinutim džeparcem pružati podršku ovoj borbi? Imam li pravo da budem idealista?
Idealizam sjajno zvuči kada se o njemu čita ili peva. Lako je ginuti za istinu preko tuđih leđa. Mnoge šake će ta leđa potapšati u znak podrške, ali će se okrenuti sebi, ručku, obavezama, ratama kredita i karijeri, a borbu ostaviti na promaji smatrajući kao su dovoljno stradali samim tim što ispravno misle u slobodno vreme.
Na kraju, osećala bih se usamljeno, možda bih sebe pretenciozno poredila sa Don Kihotom. Došla bih do ivice besmisla jer bijem zajedničku bitku na brisanom prostoru, zovem, ali odjeka nema, pritiskam dugme za alarm, ali se okolina samo ukopava još više. Kada pomislim da odustanem, uhvatila bi me panika. Znala bih da je odustajanje ravno smrti, predaja u beznađe. Ali…sila boga ne moli. Morala bih se vratiti za katedru sa osećajem sramote, bez želje da svoje učenike gledam u oči, jer…kako da im objasnim korak unazad, kako da se opravdam za nemoć, kako da ne vrištim zbog one množine koja sedi po kućama i kancelarijama, lajkuje i dozvoljava sebi da bude razočarana što jedna prestižna škola dozvoljava poniženje. Kao da njihovo ćutanje nije poniženje. Kao da pozivi na solidarnu pomoć nisu milostinja. Kao da je katedra jedino mesto gde se brani istina.
Zato, kada čitam vesti o Petoj i Jovinoj, ne smem da stavim lajk. Ne smem da izrazim javnu podršku. Sramota me. Sve ja isto mislim, ali ću sutra ući u učionicu, održati čas, režati na nepravdu, neću se izložiti, čekaću, a neću znati šta čekam, govoriću zidovima koji su ponovo nikli, inatiću se isterujući neko svoje malo pravo, ali ću dobiti platu.
Autorka je prof. srpskog jezika i književnosti iz Šapca













Napišite odgovor