Školski sistem je “nameštaljka” za dečake

Mnogo toga što škole zahtevaju od đaka tokom obrazovnog procesa je više prilagođeno devojčicama. Škole zahtevaju i nagrađuju mirnu, pedantnu, kooperativnu, verbalnu, finu motornu, umetničku i druge pasivne vrste aktivnosti koje se obavljaju u zatvorenom prostoru.

Foto: Canva

Mnoge studije su dokazale da se fine motorne sposobnosti tokom prvih razreda osnovne škole sporije razvijaju kod dečaka nego kod devojčica. Isto se dešava i sa verbalnim sposobnostima. Dečaci se u tom uzrastu osećaju glupo i nezgrapno ukoliko se od njih očekuje da obavljaju istu vrstu školskih zadataka kao devojčice. Sa malim izuzecima, devojčicama obrazovanje lakše pada. Dečaci često izražavaju otpor i sa teškoćom se uklapaju u režim učionice i u obavljanje zadataka koji se od njih očekuju.

Školski sistem je “nameštaljka” za dečake

Namešteno im je da ne uspeju jer “pravila igre” nisu u skladu sa njihovom prirodom. Naglasak, tokom obrazovanja dečaka, mora biti na pokretu, energiji i izlasku iz zatvorenih prostorija. Njima je potrebno više uzbudljivih ili prirodnih aktivnosti, u okviru kojih se koriste muške sposobnosti, umesto da se potiskuju. To ne treba da se ograniči na sport već da se proširi i na nauku, umetnost, muziku, čitanje, pisanje i matematiku. Ovako, kao posledicu nesmotrene feminizacije škole, imamo indikativnu činjenicu da dečaci čine više od 80% dece koja ne umeju da čitaju (u mlađim razredima) i koja imaju probleme sa učenjem.

Većinu muškaraca muči: usamljenost, kompulsivno takmičenje i doživotni strah od osećajnosti. Postojeće stereotipne uloge nam ne daju zadovoljstvo. Dečake vaspitavaju uglavnom majke, a uče ih ( u nižim razredima) učiteljice (dakle žene). Od koga će ti dečaci da nauče da budu muškarci? Čovek ne može da da ono što nema, zar ne? Žene nikada nisu bile muškarci, pa tako i ne mogu znati kako se to postaje.

Kao posledicu nesmotrene feminizacije škole, imamo indikativnu činjenicu da dečaci čine više od 80% dece koja ne umeju da čitaju (u mlađim razredima) i koja imaju probleme sa učenjem.

Muškarci se sve manje obrazuju. Ako bi se nastavili sadašnji trendovi, negde sredinom ovog veka dečaci više nigde u svetu neće pohađati univerzitet.

Posledice nedostatka oca u vaspitanju i feminizacije škole:

“Dečaci ne daju sve od sebe. Ničemu ne streme. Postaju agresivni. Smatraju da je kul biti glup”…čujemo često od učiteljica. Devojčice “grabe napred”, dečaci ne uspevaju “da prate radnju”. Višestruki su razlozi za to. Muškarci su nestali iz obrazovne profesije, pogotovo iz osnovnog obrazovanja, te dečaci ne doživljavaju obrazovanje kao mušku delatnost. To je nešto što ih vezuje za mame, što ih čini zavisnima, u čemu nema akcije niti muškosti. “To je za štrebere (čitaj zavisne, aseksualne) ili za uvlakače (čitaj devojčice)”. Nije muški biti dobar đak.

Foto: Canva

Dečaci sa odsutnim i prezauzetim očevima i ne pokušavaju da budu nalik tati. Oni su, umesto toga, pod uticajem svojih vršnjaka. Grupa vršnjaka je, na žalost, prilično “glupa životinja”. Emocionalna klima dečačke kulture po školama je često zastrašujuća i negativna. Svaki peti dečak biva zlostavljan u školi barem jednom nedeljno. Dečak koji je imao nežno i prijateljsko okruženje kod kuće može otkriti da mora, kako bi bio prihvaćen, da zauzme lažnu mačo pozu, da se ponaša loše, da omalovažava devojčice i čak da učestvuje u zlostavljanju. Hladna i ravnodušna interakcija između prosvetnih radnika i učenika doprinosi klimi zlostavljanja u školi. Svi trpe kada se zanemaruje razvoj dečaka.

Emocionalna klima dečačke kulture po školama je često zastrašujuća i negativna.

Kakvi su učitelji potrebni dečacima?

Dečacima su potrebni muškarci, ali ne bilo kakvi muškarci. Istraživanje koje je sproveo Piter Dauns u Engleskoj, utvrdilo je da postoje četiri kvaliteta koje poseduju najbolji učitelji: čvrstina, smisao za humor, pravičnost i usredsređenost. Dečaci su najbolje učili od čoveka koji je nesumnjivo držao stvar u svojim rukama, ali koji nije bio zao niti takmičarski nastrojen, već pozitivan i dobro organizovan. Nisu voleli učitelje koji su bili “jedan od momaka”. Zaključak: Potrebni su muškarci u obrazovanju koji poseduju određene osobine i sledeće veštine i sposobnosti:

  • Savetodavne veštine i umeća rešavanja konflikata
  • Uvid u to da dečaci kojima nedostaje nežnost neretko razvijaju agresivnost kao zamenu.
  • Odgovaranje na čežnju za ocem kod dečaka koji nemaju oca-adekvatnog načina staranja o dečacima bez očeva.
  • Junak-ili-negativac dinamiku kod mladića-kako preusmeriti energiju na konstruktivne načine.
  • Veštine suprostavljanja uz pomoć čvrste ljubavi-kako decu učiti mišljenju i rešavanju problema umesto zastrašivanja kao disciplinskog sredstva.

Dečaci su najbolje učili od čoveka koji je nesumnjivo držao stvar u svojim rukama, ali koji nije bio zao niti takmičarski nastrojen, već pozitivan i dobro organizovan

Šta treba da uradi ministarstvo prosvete?

Škola je za dečake često poprište straha i neuspeha. Možemo da učinimo da škola bude više prijateljski nastrojena prema dečacima na sledeće načine:

  • Da školsko dvorište učinimo bezbednijim sprečavanjem nasilja od strane đaka u nastavnog kadra.
  • Zapošljavanjem više prave vrste muškaraca, pogotovo u osnovnim školama.
  • Obuzdavanjem prekomernog takmičarskog duha u dečijem sportu i ponovnog otkrivanja sporta kao razonode, sredstva za samorazvoj i vežbanje.

Autor: Nebojša Jovanović, magistar psihologije, edukator i psihoterapeut

Ceo tekst pročitajte na: Olicentar