Šta kada je dete suviše stidljivo?

Ponekad vam se čini da je vaše dete suviše stidljivo? Niste jedini. U svakoj porodici postoji bar po jedan stidljivko kome svi pokušavaju da pomognu da prevaziđe svoje strahove i da izgradi samopouzdanje.

Najčešće time ga upravo destimulišu i odmažu mu. Ako želite da znate kako zaista možete da pomognete svom stidljivom detetu, pogledajte ovih pet osnovnih pravila za dobar suživot sa stidljivim detetom:

– Pokažite im da ih volite takve kakvi jesu. Ako osete da smatrate da nešto nije uredu sa njima, još će se više povući. Neka dete vidi da ga prihvatate sa svim njegovim manama, čak i dok radite na tome da mu pomognete da više ne bude stidljivo.

– Ne obležavajte dete etiketom stidljivosti. Nije dobro da pred njim govorite: “Ma, ona je samo stidljiva”, ma kako taj vaš argument zvučao ispravno. Morate biti svesni da stidljivost ne određuje karakter vašeg deteta. Ističite neke druge njihove pozitivne kvalitete. Recimo, ako neko prokomentariše kako je vaša devojčica ili dečak stidljivko, kažite nešto poput: “Nije stidljiva, samo je vrlo mudra i pažljiva. Baš sam ponosna na nju”.

– Nije dobro da previše insistirate na tome da dete izađe iz senke. Lako je misliti da je metod “plivaj ili potoni” najbolji, ali vršenje pritiska na dete bi moglo izazvati kontraefekat.

– Stvorite detetu okruženje u kom se oseća sigurno. Pozovite neke prijatelje uz koje se vaš mališan oseća slobodnije. Na blage načine podstičite dete da gleda u ljude sa kojima priča, da pozdravlja komšije i poznanike na ulici.

– Nikada ne govorite u ime svog deteta kako biste mu pomogli. Radi se o tome da stidljivim klincima obično treba više vremena da se oslobode, da sami odgovore na pitanje. Zato ih podstičite osmehom, ali ne odgovarajte umesto njih.

POSLEDICE NEPRAVILNOG ODNOSA RODITELJA

Stid kojim se pokriva osećanje inferiornosti, često prati nespretnost u ponašanju koja provocira reakciju okoline na ismevanje ili kritiku, a koji dodatno pojačavaju ostale simptome.

Sa ciljem da se spreče neželjene posledice, važno je da dete tokom odrastanja nauči da razdvaja sledeća dva pojma: biti prihvaćen od strane drugih i biti važan drugome. Oni su potpuno različiti i stoje u nezavisnom odnosu. Jasnom porukom: “To što te neki ne prihvataju, ne znači da si ti manje vredan od drugih” vremenom postižemo da dete zameni svoju infantilnu sliku sveta realnom.

Ukoliko roditelji rade baš suprotno ovim savetima, stid kod dece može da se pogorša. Posle 12. godine, osećanje stida se “nadograđuje” se osećanjem straha. Što je dete starije, ono je svesnije da stid kod njega može da izazove neželjene i neprijatne telesne pojave. Ono zna da mu se može dogoditi da naglo pocrveni na neko pitanje upućeno od strane vršnjaka i da zbog crvenila bude ismejano. Kao posledica neprijatnosti strah će dovesti do promene ponašanja, pa će dete iz straha da se ne pojavi neželjena reakcija, izbegavati druženje koje istinski želi.