Stav nastavnice: Zašto su prosvetni radnici besni i zašto su radnici postali “neradnici”?

Foto: Canva

Veliki je broj onih koji i dalje ne razumeju odluku prosvetnih radnika da obustave nastavu. Kažu: neka protestuju posle škole, a svoj posao moraju da obavljaju. Međutim, njihove šetnje, godinama već ne dotiču baš nikog, njihove vapaje ne čuje niko, a u toj meri su obespravljeni da se čak i o ono što je potpisala i na šta se obavezala, država oglušila. Ovo im je način da ih konačno vide i čuju.

Da krenemo od 2014. i trenutka kada se već niske prosvetne plate, kao i plate u drugim javnim sektorima smanjuju za 10%. To je prošlo neopaženo i bez neke reakcije. Ali desilo se.

Protesti prosvetnih radnika 2015. za posledicu imaju umanjenje plate nekim prosvetnim radnicima koji su bili u štrajku ili su obustavili nastavu. Tim potezom je Ministarsvo prosvete prilično obeshrabrilo prosvetne radnike za buduće proteste ili neki veći bunt.

Zati, sledi priča o platnim razredima koja datira još od 2015. godine. Ta godina još nije došla.

Iz godine u godinu nižu se razna lažna obećanja, pregovaranja sa sindikatima, gde se zahtevi postavljaju, pa misteriozno nestaju, simbolični štrajkovi svakog prvog septembra, kada se sindikati sete da nešto rade, a mi da oni postoje i da im plaćamo članarinu. Prosveta funkcioniše na bazi entuzijazma pojedinaca i svi vidimo da je sve trulo, ali idemo dalje, jer volimo decu, jer smo birali ovaj poziv, jer ima nešto dublje u ovom pozivu što te ispunjava i daje smisao.

U međuvremenu, Ministarstvo uzima novac za razne projekte koje “implemenitira” kroz razne obavezne obuke nastavnika. Ministarstvo dobije novac za projekat, a na nama je da se snađemo.

Ishodi, standardi, inkluzija, projektna nastava… Nikakva provera kako to funkcioniše u praksi, nikakva pomoć od Ministarstva u realizaciji inkluzije u školi. Sami u učionici, prepušteni svojim resursima. Ćutimo, radimo i sebi u bradu gunđamo. Nadamo se da će se nešto promeniti. A svake godine sve gore i gore. Planovi su preobimni, polaganje završnog ispita se pretvorilo projekat koji mora da se opravda. Nastavljaju da se ponižavaju prosvetni radnici diskursom da su nezahvalni neradnici sa dugim raspustom. Obrazovanje je toliko degradirano da bivamo žrtve verbalnog i fizičkog nasilja. Država ne reaguje. Zašto bi? Pa šta? Pa šta ako se kupi diploma, pa šta ako vladaju neobrazovani i nekulturni?

Dolazimo do 2024. Država ne ispunjava potpisane sporazume, plate ne dostižu republički prosek. Sve su češći incidenti gde su nastavnici žrtve. Protesti se intenziviraju. Umesto da nađe rešenje za nagomilane probleme u prosveti, Ministarstvo nameće novu obaveznu platformu “Zdravitas”.

Došli smo do tačke preko koje nećemo preći. Svi osećamo da više ne možemo da ćutimo. Ustaju i roditelji, formiraju se viber zajednice, i polako počinjemo da osećamo svoju snagu kad se ujedinimo. Sindikati odbijaju platformu Zdravitas. Poverenje u sindikate se malo vraća. Tog kobnog prvog novembra organizuje se veliki štrajk, bojkot nastave na teritoriji cele Srbije i veliki protest u Beogradu. Ko zna koliko bi dece bilo u 11:52 ispod nadstrešnice da se nije desio bojkot nastave tog dana.

Kreću studentske blokade, nasilje nad studentima, studenski zahtevi i protesti. Narod se budi i diže. Nakon što su sindikati pozvali na bojkot nastave 24. decembra, Ministarstvo nalaže da se prvo polugodište završi četiri dana ranije, zbog “ugrožene bezbednosti svih učesnika u procesu obrazovanja”. Uskraćeno nam je i pravo na izražavanje nezadovoljstva. Ponovo su nam “doskočili”. Deo nastavnika ne zaključuje ocene. Dobijamo odgovor: nije bitno, možete i u drugom polugodištu. Da li radimo, ili ne radimo, nebitno je.

U skladu s tom porukom prosvetni radnici se samoorganizuju. Neki kreću u bojkot nastave, neki počinju da drže časove 30 minuta. Šta se promenilo od završetka prvog polugodišta? Bezbednost je i dalje ista. Protesti uveliko traju. Reprezentativni sindikati se oglušuju o poruke koje šalju prosvetni radnici, koriste opštenarodni bunt da dobiju šta žele, i 30. januara potpisuju PKU sa Vladom Srbije koja se nalazi u tehničkom mandatu. Ono što je najviše pogodilo prosvetne radnike su članovi 27 i 31 kojim se diskriminišu nastavnici, ako nisu članovi sindikata. Sama reprezentativnost sindikata je upitna, jer se godinama nije proveravala. Potpisali su i Moratorijum na štrajk, i time nam oduzeli pravo da izražavamo svoje nezadovoljstvo. Sve su se lepo dogovorili i nas ponovo niko nije pitao. 

Ostali smo sami, izigrani i od strane Ministarstva i od strane sindikata. Do tada smo jedino bili organizovani preko sindikata, iako smo bili svesni toga da nas uvek izigraju. Studentski polet, energija i nada se prenosi i na nas i shvatamo da zahtevi sindikata i nisu imali nikakav smisao i da je to igranka koju mi više NE ŽELIMO DA IGRAMO. Shvatili smo da želimo i da po prvi put možemo da menjamo sistem koji je truo, zajedno sa studentima. Povezuju se škole koje su prve ušle u bojkot nastave u Čačku, Užicu, Lazarevacu, Vojvodini, u Beogradu, pa i u ostataku Srbije. Pravimo neformalne zajednice. Ljudi kreću da se umrežavaju po opštinama, pa na nivou grada. Krećemo da komuniciramo, da stvarno analiziramo kako bi svi problemi u prosveti mogli da se reše. Formiramo svoje zahteve, koji bi bili prva pomoć za rešavanje gorućih problema u prosveti.

Većina škola drži nastavu 30 minuta, a ogroman broj osnovnih i srednjih škola je u bojkotu nastave od 20. januara. Gotovo da nema škole da neki procenat nastavnika nije u obustavi nastave. Organizovano stajemo makar jedan dan svake nedelje, ili čak i nedelju dana, šaljemo dopise, organizujemo proteste ispred Ministarstva i Ustavnog suda.

Pored očigledne činjenice da nešto ozbiljno ne funkcioniše u prosveti, Ministarstvo ne reaguje i ne započinje dijalog, već konstantno preti i pritiska nastavnike, i direktore. Kako da postanemo bitni? Kad smo radili nismo valjali i zloupotrebljavali su nas. Kad ne radimo, nevidljivi smo, i mi i učenici i roditelji. Šta još treba da uradimo da postanemo vidljivi? Da svi stanemo? Da li će nas tada čuti ili će ostati nemi na naše zahteve i probleme i samo nastaviti sa pritiscima?

Gospodo iz Ministarstva, poslušajte studente, ohrabrite se, setite se šta znači integritet i počnite da radite svoj posao. 

Nastavnica u bojkotu, identitet poznat redakciji