Tri faze života majke – prvo imaš život bez dece. Duša ti je mirna, savest čista, kajanje te ne mori. Ali…

Foto: Canva

Prvo imaš život bez dece. Stan ti je lep, čist i pod konac, jastučići i vazice na svom mestu, sve miriši na lavandu i vanilu. Možeš da radiš do tri ujutru jer ćeš onda da spavaš do deset. Duša ti je mirna, savest čista. Kajanje te ne mori, nikoga povredila nisi. Lepota nevinog života.

Onda dobiješ decu i na jedno vreme tvoj život postane pakao. Ništa više nije pod kontrolom, savest te peče kao u nadnicu. Okrećeš se oko sebe neprestano tražeći ima li koga ko ovo ume da uradi bolje, odraslijeg nekoga, ali iznova shvataš da je to tebi dato da sređuješ. Neka budala je mislila da ćeš ti to moći.

Povremeno samo sve bude savršeno pod kontrolom i setiš se da je takav život nekada bio. Povremeno i dalje sve bude u haosu, ali ti budeš mirna u tom haosu i tada proviriš u ono kakav će život da ti bude sutra. Ali uglavnom živiš u tom haosu nesnađena.
A onda shvatiš jednoga dana da one nevinosti i bezbrižnosti za kojom tragaš nikada više neće biti. Nikada više nećeš imati potpuno čistu savest. Nikada više nećeš biti sasvim mirna, bez briga.

Ali shvatiš još nešto. Da ti kuća više nije kuća ako je sve čisto i lepo, ako nema tragova života u njoj. Shvatiš da više ne patiš za nevinošću i bezbrižnošću. Bezbrižnu devojku bi da pomaziš po kosi i poljubiš u čelo. Ali ne bi da budeš ona. Želiš svoju dušu i telo sa ožiljcima. Želiš svoj haos, i pakao, i brige i kajanja jer si ojačala i stekla brdo veština.

Sa tim telom sa mišićima, i tolikim izvojevanim bitkama iza sebe, i oružjem sa kojim si naučila da rukuješ kao kauboj i saborcima koje si usput osvojila ne želiš da se vraćaš u svoj nevini, ružičasti bebi životić ikada više. Niko ne želi da se vrati na početni nivo u igrici samo zato što su tamo neprijatelji bili mnogo manji. Ovde su neprijatelji jaki, ali i ti si jaka. Znaš da će nove nevolje da dođu, ali znaš i sa kojom ćeš ih silom dočekati. Opet si mirna, ali ne zato što je more tiho nego zato što znaš da brodiš. Kao ona ptica iz poslovice koja se ne pouzda u granu na kojoj stoji nego u svoja krila.

Autor: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut