”Tužić”, ”ravnić”, ”smajlić”: Šta znače u ocenjivanju u esDnevniku i šta zapravo poručuju detetu

Google Dodaj Zelenu učionicu kao omiljeni izvor na Google-u

Tri su boje koje dominiraju esDnevnicima. Crvena, žuta i zelena. Kako nije svima potpuno jasno čemu zapravo služe nasmejana i tužna lica koja bi trebalo da procene vladanje i znanje đaka, pokušaćemo da makar malo to razjasnimo. Da li se to računa u ocenu, šta dete iz toga treba da nauči i zašto je neko dobio tužića zbog neurađenog domaćeg, a za dobro urađen nije dobio ništa?

Šta smajlić jeste, a šta nije

Smajlić nije brojčana ocena. Prema uputstvu Ministarstva prosvete, nastavnik u esDnevniku bira datum i jednu od tri ponuđene aktivnosti, to jest smajlija, a u polje „Beleška“ upisuje formativnu ocenu. Škole su objavljivale da su ta tri lica klasičan, ravnodušan i tužan i da uz svaki ide pisani opis. Sve to roditelji vide na portalu esDnevnika, na vremenskoj liniji i u delu „aktivnosti“.

Pravilnik o ocenjivanju u osnovnom obrazovanju kaže da se brojčana ocena tokom godine utvrđuje na osnovu tri kriterijuma: ostvarenosti ishoda, samostalnosti i angažovanja učenika. Smajlić je način da se zabeleži upravo to angažovanje. Zaključna ocena se na kraju polugodišta utvrđuje na osnovu svih pojedinačnih ocena unetih u dnevnik.

Formativno ocenjivanje, kako ga definiše pravilnik, jeste povratna informacija o tome dokle je učenik stigao, zajedno sa aktivnostima koje nastavnik preduzima da bi mu pomogao da napreduje. ”Lice” bez beleške to ne ispunjava: ono detetu govori samo da je nastavnik nezadovoljan, a ne šta konkretno da promeni.

Tužan smajli je upozorenje da nešto ne ide i da je potrebna promena. Ravnodušan kaže da je urađeno, ali da se može bolje. Nasmejan kaže da nešto radi dobro i da treba da nastavi. Pošto su to samo lica, pravo značenje nosi rečenica pored njih. Dete iz nje može da nauči šta da uradi, a iz ”golog” tužića samo da je na lošem putu.

Tužić za neurađen domaći, a ništa za dobar

Ovo je situacija koju roditelji najčešće pominju, i u njoj ima istine sa obe strane.

Zabeleška o neurađenom domaćem je legitimna i korisna: roditelj treba da zna da zadatak nije urađen. Neki nastavnici smatraju da je domaći obaveza, pa beleže samo odstupanje od njega.

Problem je jednostrana poruka. Dete iz toga uči da nastavnik primećuje samo propuste, a roditelj vidi evidenciju koju čine gotovo samo tužna lica, što ne mora da odgovara stvarnoj slici. Pravilnik kaže da formativno ocenjivanje obuhvata i povratnu informaciju o ostvarenosti ishoda i angažovanju, a ne samo o onome što nije urađeno. Ne postoji pravilo koje obavezuje nastavnika da upiše i dobro urađen domaći, pa to nije kršenje propisa, ali je loša praksa.

Šta roditelj može da uradi

Pročitajte belešku, ne gledajte samo ”lice”. Ona objašnjava šta se od deteta očekuje.

Pitajte nastavnika šta znači izostanak unosa: da li dobro urađen domaći prosto nije posebno beležen, ili je ostao neprimećen.

Zatražite da se uz tužnog smajlija napiše zašto i šta dete može da uradi. Ocena mora da bude obrazložena, a formativna povratna informacija treba da upućuje na poboljšanje.

Razgovarajte sa detetom pre škole. Mnogi tužni smajlići odnose se na zadatke i ponašanje na času, što se lako popravlja.

Ne računajte smajlije kao ocene. Ako neko tvrdi da oni automatski spuštaju ili dižu zaključnu ocenu, zatražite da vam pokaže gde to piše.

Smajlić je, dakle, najkorisniji kada je kratka poruka detetu: ovo je dobro, ovo može bolje, ovo treba promeniti. Ako ostane samo lice, postaje znak raspoloženja a ne pomoć u učenju. Najbolji test je jednostavan: da li dete, gledajući belešku, zna šta da uradi sledećeg dana.