U školama revnosno beležimo podatke o broju zaraženih učenika, ne pitajući se – koga lažemo?

“Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja.”

Citat iz romana Dobrice Ćosića, mogao bi prosvetnim radnicima u Srbiji poslužiti kao svojevrstan alibi za laž, jedan od najvećih grehova. Međutim, u školama od početka drugog polugodišta, taj greh se drugačije kotira, posebno kada smo ušančeni između zaglavlja na početku tabele koju svakodnevno popunjavamo i broja koji u nju treba da upišemo.

Broj učenika sa potvrđenom infekcijom Kovid-19, stoji na početku tabele u čijim poljima su upisane nule ili su polja jednostavno precrtana, iako u odeljenjima imamo veći broj izostalih učenika, u proseku od pet do deset. Šta da upišu iskreni i odgovorni učitelji i nastavnici, kojima takav podatak niko nije dostavio?! Ukoliko i imaju saznanje o tome da je neko od roditelja ili članova porodice učenika pozitivan na koronavirus, gotovo uvek izostane informacija da li je i sam učenik zaražen, a razlozi za to su brojni. Prvi i osnovni je taj što decu retko kada testiraju, jer deca obično imaju blaže simptome ili su asimptomatska.

Ukoliko sve prođe za dan-dva, učenik se vraća u školu bez lekarskog uverenja da je zdrav i da može da pohađa nastavu, jer svaki izostanak do tri dana mogu da opravdaju roditelji. I tako drugo polugodište teče li teče…

Shodno podacima sa terena, kojima inače počinju izjave za medije ministra Ružića, situacija ne da nije zabrinjavajuća, nego je zadovoljavajuća! Svakako da jeste, ako je podatak sa terena pomenuta tabela, koja nam se svakoga dana iznova dostavlja na potpis i unos podataka. Farsa u kojoj nesvesno učestvujemo, više je od pukog broja u tabeli. Tabele se sumiraju, pa se formatiraju i onda nam se mozgovi ispiraju.

Lokalne samouprave i školske uprave proslede dalje podatke do kojih nismo došli, jer od nas se ne traži da navedemo koliko nam učenika nije na nastavi, to nikoga ne zanima, već samo broj učenika kod kojih je potvrđena kovid infekcija, a nula je u zbiru uvek nula. Dok u školama nema pozitivnih brojki, bar u većem broju, svi smo na pozitivnoj nuli.

Glavne preporuke i mere za prevenciju i kontrolu Kovida u školama, odavno su zaboravljene. Mere zaštite kao što su čišćenje površina i dezinfekcija učionica, hodnika i toaleta, između smena više se ne sprovode zbog nedovoljnog broja pomoćnih radnika i nedostatka dezinfekcionih sredstava. Dok se kvadratni metri koje treba čistiti povećavaju, broj tetkica se iz godine u godinu smanjuje, ali ni tim podacima se niko ne bavi.

Nošenje maske, kao mera zaštite u školama od samoga početka nije bila jasno definisana, pa se samim tim odomaćilo lično tumačenje svakog pojedinca, kada je ova mera u pitanju. Nositi ili ne nositi maske, pitanje je – Kad? Kad učenik sedi, a ne odgovara ili samo onda kada odgovara? Kada se udalji sa svoga mesta ili dok boravi u školskim prostorijama? Za vreme odmora ili samo na času? Uvek ili ponekad, preko usta ili ispod nosa, tek ovakva uputstva dovela su do haosa koji danas imamo na terenu.

Ministar kaže da se mere poštuju, što je tačno. Razlika je samo u njihovom tumačenju. Kako ih ko tumači, tako ih i poštuje. Prosvetni radnici jedino ne poštuju sebe i svoj rad. Dolazimo u školu bolesni, dok nam ne pronađu zamenu, revnosno beležimo podatke o zaraženim, umesto da obaveštavamo o broju odsutnih učenika, radimo u infektivno kompromitovanom okruženju, ne pitajući se koga lažemo?

Obmanjujemo sebe, da bismo utešili druge, iz samilosti, jer nas za nas nije strah. Ohrabrujemo, kako bismo sakrili svoju i društvenu bedu. Lažemo iz ljubavi prema profesiji i čovečnosti, lažemo zbog poštenja.

A Vi, ministre?

Autor: Vesna Jerotijević, rukovodilac resora za obrazovanje USPRS