Kad god slušam ove teorije o „dobrim starim vremenima“ kad nam je, kao, bilo bolje i kad su deca bila bolja, pitam se kako je moguće da ja, sa svojih 54 godine, imam dijametralno drugačija sećanja na prošlost i sasvim različit pogled na sadašnjost?
Gotovo svakodnevno slušamo hvalospeve o našem „slobodnom“ detinjstvu, gde smo bili po ceo dan u vrtiću, školi (celodnevna nastava), na ulici, na igralištu, a roditelji su nam bili tu da obezbede hranu, krov nad glavom, pravila, usade strah, dele kritiku, podrazumevaju da moramo biti uvek dobri i poslušni. To se ne pohvaljuje, to se podrazumeva. Smeštali nas na spavanje u 19:30, da ne smetamo. Ko god je imao selo i babu, tamo je slao decu, na mesec, pa i dva, da bi oni radili ili putovali.
Sećamo se svi kako su se očevi hvalili da na roditeljski nikad nisu otišli, keve nas tukle varjačama i, generalno, više su se brinule o zimnicama nego o našim osećanjima. Važnije je bilo da ručak bude bogat i na vreme, nego da li su se deca danas, u školi, možda osetila izdano, povređeno, odbačeno. Do tinejdžerskog doba nas više uopšte nisu poznavali. Nisu imali pojma koja su nam interesovanja, šta najviše volimo da radimo, da li imamo ljubavne probleme, o čemu sanjamo. Samo su ocene u dnevniku i indeksi puni položenih ispita bili izvor ponosa i dokaz naše „dobrote“.
Ako je, kojim slučajem, keva nešto i znala o našim nevoljama ili problemima, od tate se krilo kao od KGB-a. A sve zbog čega? Pa zbog „šta će svet da kaže“, a ne zbog toga šta TEBE brine, šta TI osećaš ili šta TI želiš. Društvo je bilo (a dobrim je delom i sad) zabrinuto uvek za to šta će svet reći.
Učili su nas da se plašimo autoriteta i slepo ih slušamo. Daleko bilo da promislimo svojom glavom, preispitamo i roditeljima ili nastavniku kažemo: „ne, ja mislim da niste u pravu“. Kakva drskost!
Pezimo pred jačima, gazimo slabije. To se zvao red i disciplina. Mi smo rasli kroz školu i vršnjake, jer su naši roditelji gledali svoja posla. Nisi se žalio ako te zlostavljaju nastavnici ili vršnjaci, jer pomoći od odraslih nije bilo. Danas ima mnogo više neuporedivo boljih i empatičnijih roditelja koji više kvalitetnog vremena sa decom provode. Brakovi su nam bolji. A i ako nisu, ne mrcvare se po 40 godina na očigled odrasle dece. I baš je to razlog što danas ima više razvoda. Bilo bi ih i ranije, ali šta bi svet rekao? Bolje trpeti loš brak nego sramotu.
Muškarci su danas posvećeniji deci. Nije sramota ustati noću, promeniti pelene, uspavati dete. Zato će sutra sinovi takvih očeva umesto teškog generacijskog jaza imati oca kog će želeti u svom životu.
Kažu i da tehnologija kvari decu. Nema ona tu moć, sama. Samo je sada svet odraslih ogoljeniji i sve što se u njemu dešava deci vidljivije. I skandali i rijaliti i tuđi životi na društvenim mrežama i potreba da se bude u centru pažnje. Sve to deci servira svet odraslih. Učenje po modelu u svetu permanentnog snimanja i objavljivanja uzima svoj danak – ranije vas provale ako ste licemeri.
Deca su nam agresivna, ako smo mi agresivni. Ako jedno pričamo, a drugo radimo, onda i deca manipulišu jedni drugima, školom, poslom. Ako ih večito ućutkujemo i kažnjavamo, povrediće sebe ili druge. Deca nisu psi, ne zahtevaju dresuru, nego ljubav, poštovanje i dosledne granice. To jeste teži put u roditeljstvu, ali od takve dece posle nastaju savesni i odgovorni građani, a ne slepi poslušnici i članovi partijskog kartela.
Ne brkajte slobodu sa anarhijom i prava sa narcizmom. Sloboda i prava su civilizacijska dostignuća, a anarhija i narcizam vode u diktature. Ne odustajte od toga da svoju decu sami učite obavezama, a ne da očekujete da će to da radi škola i država i to strahom i kaznama. Ne kukajte za zlatnim vremenima kad si sam birao šibu kojom će da te tuku, jer te je u školi nastavnik vukao za uši pa te tužio roditeljima. Pa se to zvalo poštovanje i saradnja?!
Da bismo izrasli iz spirale nasilja, moramo mi odrasli da se prevaspitamo i nadrastemo pogrešno naučene obrasce. Onda će i deca da nam budu bolja. Ne može obrnuto!
Autor: Slobodanka Cvetković
Tako je i jasam odrastala u tom komunistickom dobu, svaka generacija odrasta u nekom stranackom i nametnutom dobu. Domace vaspitanje te okarakterise kao coveka.
Ova deca sad već ljudi koji su na ulicama ili nisu „domaći“ vaspitana ili se nisu pomirila sa tim nenormalnim metodama vaspitanja. To je upravo kao što piše, ćuti da tata ne sazna, zašto, do kad ćemo razmišljati šta će drugi reći, naravno da svako kad zasluži treba da oseti sramotu, ali ne zbog „domaćeg“ vaspitanja.
Ni ja to ne bi bolje,u pravu ste.
Bravo za objektivno gledište!Kad se sagleda sve , ovde jedino ispaštaju deca- uvek bilo i biće, zbog različitih nametanja od strane odraslih. Bilo bi najbolje kada bi se telefoni zabranili u svim školama u Srbiji, smanjio fond časova i broj nepotrebnih predmeta. Treba deci pružiti što više pozitivnih primera i prakse i usmeravati ih. Ovako vidimo zbunjene male individue koji ne znaju na koju će stranu.
Šta je pisac hteo da kaže na kraju?!?… Imamo isto godina, ali izgleda da si ih ti potrošila uzaludno… Ja, sam imao divno detinjstvo. školovanje, ljubav, porodicu, poštovanje i znao sam za autoritet i dede i oca i majke… A ti izgleda nisi..današnju decu nažalost vaspitavaju takve kao ti… Pa ih uče da bleje, nekulturi,nepoštovanju itd… A deca sve bahatija i bez imalo stida i empatije… Sad oni vuku uši profesorima i zabranjuju im da udju u škole… Upravo zahvaljujući stručnjacima kao što si ti… Zato… Sedi 1
bravo za komentar
Približnih godina sam.Srećno detinjstvo, slobodno, imala sam sve, studirala u to vreme van Srbije, srećna tada i sada.Volim posao koji radim,kad treba iznesem svoj stav tog momenta ne kasnije. Ima dece koje “ ponesu“ promene ali trenutno. Veliko je učeše sada okoline na vaspitanje a mali deo porodice .
svaka cast za odgovor. deca su mnogo bahata i uce starije .
Poprilično sam sigurna da je obrnuto, da si ti poprilično protraćio život. Ovakav rečnik dokazuje da nisi ništa bolji od tih ,,autoritativnih“ samoživih roditelja koji su uvek bili najpametniji pa im sada smeta što deca imaju više mozga od njih (da, mislim na studente i srednjoškolce, mi smo ih učili da misle svojom glavom kada vi kao roditelji to niste znali niti želeli).
Ti sedi, pao ti pritisak od zlobe, kečuga ko vrata.
bravo, kakva disciplina,strah,postovanje,treba im pustiti da sami odrede sta ce da budi,musko,zensko,neki predmet ili zivotinja,da h podsticemo da bidu gejevi
I ja imam za koji dan 54 godina i ne slažem se sa Vama. Moje detinjstvo je bilo bezbrižno, puno ljubavi koju su pruzali mama, tata, babe, dede… Moja je volja bila da na raspustu provodim i do 30 dana sa babom i dedom. Nasilja u školi nije bilo, svi smo bili jednaki i.mnogo se družili ucili zajedno. Nastavnici su nam bili autoritet i zajedno se sa našim roditeljima trudii da naprave ljude od nas. Tinejdzersko doba je bilo buntovno, ali me niko nije sputavao. Pustili su da sama udarim glavom o zid da bih uvidela sta je ispravno a gde sam pogresila. Svojoj sam deci danas podrska u svemu jer su puno pametnija od mene. Svako vreme nosi svoje breme. Ali nemojte o prošlom vremenu tako. Bilo je divno!
Lepo sročeno, ali ne vidite suštinu problema i previše generalizujete oslanjajući se na subjektivno iskustvo. Nema ovde mesta, a ni preke potrebe da analiziram Vaš tekst o prošlom vremenu, bitnije je da se držimo onoga što se dešava sada. Prvo, kažete tehnologija nema moć da kvari decu – ovde malo brkate termine, ali opet da ne ulazim u to – sadržaji koji se nude deci danas IMAJU MOĆ da im naude, a po tome se odrastanje danas razlikuje od odrastanja nekad. Kada ste vi bili dete, niste bili u prilici da gledate svakakve gadosti na ekranima, bili ste sačuvani od obilja najbolesnijeg sadizma, odsustva bilo kakve empatije, mračnjaštva, pornografije. Možete li zamisliti kako to utiče na jedno mlado stvorenje. Svakodnevno se zgražavamo nad sve brutalnijim i bolesnijim vršnjačkim nasiljem, a ne preduzimamo ništa. Kazne za nasilnike su nikakve ili simbolične. Uvek žrtva i dalje nastavlja da strada (roditelj dete mora da prebaci u drugu školu, ili je čak potrebno da se cela porodica preseli u drugi grad). Umesto da se uvedu strogi zakoni, i za maloletnike, koji će da se SPROVODE, da se uvedu stroga pravila u školi, zatim potpuna zabrana pametnih mobilnih telefona za maloletnike, zabrana neprimeren sadržaja na ekranima, ograničenje interneta – mislim da bi to sve urodilo plodom – vi nam pričate ne znam ni ja šta… neke priče da kažem… kako je bilo nekad, a sad je kao bolje. Dajte, ne zavaravajmo se, spasavajmo šta se spasti može
Vrlo dobar tekst.Neki roditelji,izgleda da lice na svoju decu,a ne obratno.
To stvara problem.
Uopšte se ne slažem! Ne radi sr o „dresuri“ već o „kanalisanju“, priči šta je dobro a šta nije. Dete to samo ne može da odredi, za to postoji roditelj i nastavnik. Ja sam rasla uz tu kako pogrešno rekoste „dresuru“ i ne mislim da me iko kinjio, maltretirao… naprotiv. Izrasla sam u dobru i poštenu ženu, majku, suprugu i koleginicu. Po vama, deca bi trebala da vaspitavaju roditelje. Zato i jeste kako jeste.
Otisli smo iz krajnosti u krajnost.Pre cetrdeset godina bilo je pre strogo a danas je pre blago.I tu je problem treba naci sredinu da bude realno.Deca treba da postuju starije ne preterano da im se klanjaju ali ne mogu da ih ismevaju.Stariji treba da uvazavaju mlade ali ne preterano da oni odlucuju o svemu.Mora se u svemu naci granica imamo dobru decu i omladinu ali mi od njih pravimo lose jer se ne radi sa njima kako rreba.Ako stariji nisu ok onda se ne moze od mladih traziti da su ok.
Kaže se sa svoje 54 godine.
Hvala Vam. Desi se i greška u kucanju. Ali sam sigirna da ste imali dobru nameru.