Učiteljica Olivera: ”Pretite nam da nećemo primiti platu. Da li ste svesni kome pretite?“

Foto: protesti.pics

Učiteljica sam u obustavi, od početka drugog polugodišta. Ja sam jedna od 30 i kusur mojih jataka, Dulovaca.

Majka sam jednog maturanta, jedne srednjoškolke, tetka jedne studentkinje i jednog vatrogasca.

Učiteljica mnogih studenata.

Taj maturant letos je proveo dve noći ispod nadstrešnice, čekajući prvi voz za Beograd, da se sa svojim drugarima vrati sa koncerta u Novom Sadu. Mogao je i da se ne vrati. Imao je sreće.

Ta srednjoškolka i ta studentkinja mogle su biti jedne od pregaženih na protestima. Imale su sreće.

Taj vatrogasac mogao je biti zatrpan gomilom zemlje u Petki. Imao je sreće.

I ja imam sreće. Zato što imam njih. Zato što imam gomilu studenata s kojima sam četiri godine delila njihove sreće i tuge, opismenjavala, previjala oderana kolena, tuširala na rekreativnim nastavama, uspavljivala, budila za doručak, okretala prevrnute majice, tražila par izgubljene čarape, govorila:

– Spavaj mirno, ja sam tu, u hodniku. Ne plaši se mraka.

Imam sreće što imam njihove roditelje, bake, deke koji se ozare svaki put kada me sretnu. Moji sugrađani!

Da li sada, treba da se zavučem u mišju rupu, u učionicu, da se sakrijem iza njih? Da čekam da oni reše moje probleme?

Ne drži se čas sada u učionici. Sada je na redu ambijentalna nastava. Na ulici! Sami ste od nas tražili da uvodimo inovacije u nastavi. Evo, primenjujemo traženo. Koliko ćemo bodova dobiti za to?

Pretite nam da nećemo primiti platu. Da li ste svesni kome pretite? Generaciji koja je odrastala u vreme građanskog rata u Srbiji, u vreme hiperinflacije, studentskih protesta 90-ih godina, bombardovanja. Generaciji koja je odrastala na embargo kolaču, maminim prepravljenim haljinama, tatinim pantalonama i sakoima, bakinim kaputima iz Titovog doba. Da li zaista mislite da ćete nas slomiti? Mi smo prekaljeni! Više smo vremena provodili na ulici nego u amfiteatru. I svi smo završili fakultete! Naši roditelji nisu imali ni novac ni želju da nam kupuju diplome! I evo nas, opet na ulici. Nisu nas slomile pretnje 90-ih, neće ni sad. Kako god da nas bacite, dočekaćemo se na noge!

Kome ću da budem učiteljica ako sva ova deca odu trbuhom za kruhom tamo daleko? Njihovu decu opismenjavaće neko drugi, na nekom drugom jeziku. A ja ću u svojoj zemlji morati da završim kurs nekog stranog jezika kako bih mogla da predajem nekim novim klincima, čiji su roditelji došli ko zna odakle, da rade u praznoj zemlji iz koje je pobegla budućnost.

Želim da moja deca, sa svojom decom šetaju po Obršini, po Jelovoj gori, Kadinjači, Cerju. Ne po central parkovima svetskih metropola. Ne želim da moji unučići uče maternji jezik kao strani, da čitaju Ivu Andrića, Desanku Maksimović, Branka Ćopića, Jasminku Petrović na stranom jeziku.

Ako se zavučem u mišju rupu, kako ću proći kroz moj grad? Kako ću na leto otići u Cerje i pogledati u oči mojim hrabrim Užičanima?

Nemojte nas više zasmejavati pretnjama! Uzmite nam plate, napunite budžet a zatim iz tog istog budžeta uzmite novac i idite u otmene restorane, ručajte kavijar. Mi ćemo i dalje bolesnu decu lečiti SMS porukama. Znamo mi kako se loži smederevac i mesi somun. Naučile su nas nake i keke. Odgajile su nas na popari, kačamaku i lebu i masti. A parče somuna namazano mašću hrani ne samo telo, nego i dušu. Budi duh predaka koji se ne nalazi u kavijaru. Daje više energije , snage, želje i volje.

Hoću da budem to što jesam: majka, tetka, učiteljica, dobra prijateljica.

Da bih krenula dalje, moram da stanem! I nije mi prvi put! A, ako bude potrebe, neće biti ni poslednji!

Autor: Olivera Ljubojević, učiteljica u obustavi