Učiteljica svojim kolegama: Učitelji bi trebalo više da brinu za ocene nego deca

Učitelji bi trebalo više da brinu za ocene nego deca. Ne za ocene koje oni nižu u školske dnevnike za nenaučene lekcije, loše urađene pismene vežbe i pogrešno ispisana slova. Te ocene ne govore puno o detetu. Vrednuju samo uhvaćeni trenutak u vremenu i savladano gradivo iz jedne nastavne oblasti, a život i ličnost deteta su puno više od toga. Znamo to svi iz svog iskustva. Ocene iz škole nas ne određuju i nisu merilo naših istinskih vrednosti.

Učitelji bi trebalo da se brinu za ocene koje dobijaju od učenika. Da, i učenici u školskim klupama duboko u sebi kriju svoje dnevnike i ocenjuju nastavnike. Te su ocene vrlo moćne i delotvornije su od onih koje učitelji ispisuju u đačke knjižice i svedočanstva o završenom razredu. Deca ocenjuju srcem, iskreno i realno, spram onoga što dobiju za svoj potencijalni rast.

Deca vrednuju po drugim principima. Ne vrednuju po dobro pripremljenoj prezentaciji nastavnika vidno iscrpljenog na kraju školske godine niti po vešto izdiktiranim lekcijama koje oni treba da usvoje, ma koliko te lekcije bile važne i interesantne. Oni vrednuju osmeh i izraz lica učitelja koji im se obraća, način na koji on otvara latice njihove duše. Njegovu iskrenost, predanost i nameru duboko osećaju i procenjuju. Prepoznaju pristup na kreativan način, srodan njihovom radoznalom, razigranom svetu. Oni možda ne znaju činjenice koje zna učitelj, ali vrlo dobro znaju koliko je ljubavi i truda uloženo u ono što im se pruža. Jer najjača nastavna sredstva jednog učitelja jesu njegov um, srce i kreativnost.

Ako predavač tako radi, deca će oberučke prigrliti ponuđene lekcije i dati sve od sebe da pokažu da i oni to mogu savladati. Zahvalnost je vrlina dece. Deca osete kada ih učitelj uvažava kao sebi ravne, ravnopravne ličnosti i pruža im mogućnost da ga nadrastu. I to zaista jeste cilj pravog učitelja, da ga njegov učenik prevaziđe. Samo tako se gradi bolji svet. Bez ikakvih ograničenja, strogo definisanih normi i omalovažavanja. U životu i u školskim klupama, svi smo i đaci i učitelji. Dečije srce je mladi pupoljak koji treba podstaknuti da procveta. Pružiti mu pažnju, ljubav, slobodu i uvažavanje. Zalivati ga najlepšim rečima potpore i najnežnije ga dodirivati pazeći da ga se ne povredi. Pokazati mu granice koje ne sme preći da ne ošteti sebe i druge. Upozoriti ga da izvan tih zdravih granica postoji i druga strana, jedan loše programiran svet koji ne radi za njihovo dobro. Podstaknuti njegovu razigranu maštu da poleti, razvijati njegovu svest, empatiju i bogomdane potencijale i talente koje svako dete neupitno ima.

Ocene kojima dete ocenjuje učitelja su trajne i u velikoj meri određuju to dete. Upravo se te lekcije zauvek pamte i traju oblikujući dečiji doživljaj sveta. Dete na isti način ocenjuje i roditelje, društvo i okolinu. Stvara svoju sliku i percepciju sveta. Što su ocene više, dete poprima i ugrađuje više vrednosti u svoju ličnost. Želi da se poistoveti sa onima koje visoko vrednuje. Oni ga motivišu. U suprotnom, dete se povlači, razočarenje i ogorčenost rastu zajedno s njim. Počinje pogrešno vrednovati stvari i ljude, te nesvesno upada u taj loše programirani sistem. A upravo roditelji, učitelji, društvo i okolina programiraju dečiji svet. Zato je jako bitno da se zapitamo – kako nas ocenjuju naši đaci, koji su ujedno i naši najveći učitelji. Jer sve što definiše ovaj materijalni opipljivi svet u stvari je NEVIDLJIVO.

Autor: Sedina Brkić, profesor razredne nastave