Za ovo se ne pripremiš. Nikada.

Za ovo nema pripremljenih slika. Za ovo se ne pripremiš. Nikada.

Možda može ova.

Pokazuje kako vreme jede polako, i ostavlja svoje tragove. A ti tragovi su ipak lepi. Svedoče o nečemu, nekada. Daju neki poseban šarm. Ovi zidovi čuvaju priče i zvuk karnevala. Broj tri je tu za sreću. Vrata ispraćaju stare, i dočekuju nove goste. Moraju da istrpe ovaj interfon, tu staru novotariju. Nisu se tome nadala. Ali to je život. Menja se, to je sigurno.

A šta kad nije siguran, jer se menja? Jer se promenio. U sekundi.

Kada zbrisati sa lica zemlje,

Nestati u treptaju oka,

Poljuljati svet,

Sravniti sa zemljom,

Uzdrmati planetu,

Više nije fraza koju olako izgovaraš.

Kada svet se srušio.

Stvarno.

Potreseš se. Protreseš se. Prodrmaš. Užasnut što se to dogodilo nekome drugom. Presrećan što se nije dogodilo tebi. Zahvalan što imaš koga da grliš. Zahvalan što grle tebe.

Do kada?

Do prvog pokipelog mleka. Ogrebanog automobila. Četvorke iz biologije. Tramvaja koji ti je pobegao. Zaboravljajući šta sve može da stane u jednu sekundu.

Ili da stane u sekundi.

Ne, za ovo nema pripremljenih slika. Ima samo podsetnika. Ima želja. Da se ne dogodi. Nikada.

Autor: Maja Radović, profesor srpskog jezika i književnosti, saradnik Dečje redakcije Radio Beograda