‚‚Mi prihvatamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo‚‚.

Mi prihvatamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo

Tokom godina imala sam priliku da radim u nekoliko vrtića i to baš sa grupama koje su bile mlađe od 6 godina i i dalje su spavale u vrtiću. Dešavalo se da je bilo dece koja su dodirivala tokom ležanja u krevetu, što može biti jedna od razvojnih karakteristika upoznavanja sopstvenog tela i osećaja zadovoljstva prilikom dodira polnih organa. Što je veći broj dece bio u grupi, manje im se posvećivala pažnja, manje su dobijali nege – nažalost, vaspitači imaju tu nemilu presiju da u prekobrojnim grupama gledaju samo da decu žive vrate kućama, kvalitet rada i odnosa sa decom mora da trpi.

Počela sam da radim u privatnom vrtiću, upola manje dece a više nas – kadra. Može se reći, idealni uslovi za sazrevanje dece. Ono što sam primetila jeste da su tu i tamo bila deca koja bi se dodirivala, ali to nije bilo svakodnevno prilikom spavanja kao u državnom vrtiću. Sa povećanjem broja vaspitača, nijedno dete više nije imalo tu ‚‚praksu‚‚ bar dok su bili kod nas na spavanju, a ni dok su imali aktivnosti. Nikada nisu bila prekorevana od strane nas, niti sam to videla da to čine vaspitači u državnim vrtićima.

Negde sam mislila da je moguća korelacija između toga koliko dete nege u toku dana dobija, jer upravo u vrtiću provede nekad najviše budnih sati, i toga koliko dete onda ima potrebu da samo sebe izneguje, na način na koji mu pričinjava zadovoljstvo i neku vrstu opuštanja. Kada je puno dece u grupi, a malo vaspitača, dečije potrebe NISU zadovoljene, makar mi brojali po broju obroka, crtežima urađenim ili naučenom pesmicom/matematičkim pojmom.

Detetu treba zagrljaja da bi napredovalo, treba mu pažnja i povratna blaga reč, u velikoj grupi to se ne čuje od sveopšte buke.

Rađena su brojna istraživanja na tu temu. Ta nega, a pod tim mislim na sve ono što je od čoveka, empatično, sa nežnošću i razumevanjem je neophodno i mi zakržljavamo na ovaj ili onaj način ako to ne dobijamo, nežan dodir je bitan. U nekim zemljama nije praksa da vaspitač sme da zagrli dete, jer se to može tumačiti kao nešto perverzno. U privatnom vrtiću u kom sam radila je bila praksa da mi budemo ‚‚zamena‚‚ za majke da deca budu nežno tešena i da ukoliko treba i zaspe na nama u zagrljaju prilikom adaptacije na vrtić. Neretko bismo utrnule u tom položaju, ali svaka adaptacija makar potrajala duže je bila sigurna zona za dete da se iznenada (za nas iznenada) otisne posle par dana ili čak nedelja među decu i igračke koje je iz sigurnog krila do tada gledalo.

Sigurnost koju dete oseća u svetu koji ga okružuje je jako važna. Deca izlaze iz svojih porodica u novi svet koji nije usmeren samo na njih. Potrebno im je prihvatanje. Imajući to na umu, važno je reći da se masturbacija kod dece smatrala do skoro, a neki je još smatraju nečim što dete ne bi trebalo da primenjuje, što je zabranjeno, što će izazvati posledice po psihu i sl. Deci se i dalje šalju takve poruke i sankcioniše se takvo ponašanje, naročito u izrazito religioznim porodicama. Ako primenjujemo stroga pravila, ako ne pokazujemo deci dovoljno nege i ljubavi koliko im je potrebno, ona će tome težiti kad odrastu. Težiće poznatom ‚‚nedovoljnom voljenju‚‚ ili ‚‚nevoljenju‚‚ i tako kroz generacije, ukoliko ne rade na sosptvenom razvoju, jer mi ne možemo pružiti drugome, pa ni svojoj deci, ono čega u nama nema.

A kako pristupiti prema svom detetu?

Probajte sa pojačanom pažnjom, sa proverom da li se dete suočava sa nekim problemom o kojem Vi možda ne znate ništa (emocionalne reakcije na dobijanje brata/sestre, svađe i razvod roditelja, problemi među vršnjacima, mogu da budu okidač za takvo pojačano ponašanje). Poenta je u neprekorevanju. Ukoliko primetite da to dete ne radi javno, to je ok, problem je kada ponašanje postane javno ili povređujuće ili usmereno ka nekome drugom. Dakle u tim situacijama sa detetom osim pojačane nege i pažnje, moramo razgovarati smireno, objasniti da postoje neki delovi tela koji nisu za svačije oči, normalizovati dečije ponašanje (jer ono najverovatnije ne razume seksualnu konotaciju koju mi odrasli pripisujemo tome), objasniti da se dodiri mogu davati drugima samo ako drugi to žele i da je u redu da tražimo zagrljaj ako nam je potreban i sve drugo što nam je potrebno.

Ukoliko se kao odrasli osećamo nezadovoljno, usamljeno, ukoliko ne dobijamo nege i ljubavi onoliko koliko nam je potrebna, neretko se dešava da skliznemo u ono naše dečije i da tako zadovoljimo sopstvene potrebe. Nekada su to samo neiskazane želje za bliskošću sa drugom osobom. Podsticanjem Deteta u nama, od strane nas samih i/ili nama značajnog drugog, ukoliko mu dozvolimo da nas poneguje, prihvati, voli, može da doprinese tome da se osećamo zadovoljnije, ispunjenije i da se lakše nosimo sa svakodnevnim izazovima.

Kao što kaže Stephen Chbosky: ‚‚Mi prihvatamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo‚‚.

Razmislimo o tome da li zbog toga propuštamo onu vrednu ljubav koja nam se nudi?

Autor teksta: Gordana Belocić

Čaj sa Gocom