”Ako mislite da vas se ne tiče broj otkaza u prosveti zbog borbe za bolje obrazovanje, onda ste svesno odlučili da vas se ne tiče ko obrazuje vašu decu”

Foto: Canva

U studentskim zahtevima prosveta je prepoznala borbu za suštinu, borbu za promene u društvu koje su nam neophodne.

Ne, prosvetni radnici nisu čekali da ih studenti ili neko drugi pozove. Za sve one koji se pitaju da li je prosveta mogla da se bori na neki drugi način, a ne obustavom, sa ponosom odgovaram da se prosveta godinama borila na drugi način – razgovorima i pregovorima. Da, prosveta je pregovarala o boljem obrazovnom sistemu sa državom, kao da to i državi nije cilj. Kada pregovarate, vi pokušavate od nekoga da dobijete nešto što on ne želi tek tako da vam da. Upravo, država ovom narodu nije želela da da bolji obrazovni sistem. 

Zašto se dosadašnji način borbe, dakle pregovori, koji je prosveta birala tiče svih građana ove zemlje? Zato što se na primeru tih pregovora vidi kako država brine i kako će brinuti o ovom, ali i svim drugim segmentima društva.

Višegodišnji pregovori sa MP doveli su do potpisivanja dokumenta kojim se garantuje ispunjavanje određenih zahteva. Kada je na red došlo ispunjavanje onoga što je potpisano, država je rekla – pa, šalili smo se, ne mislimo zaista da ispoštujemo to što potpišemo.

Ako mislite da vas se ne tiče broj otkaza u prosveti zbog borbe za bolje obrazovanje i društvo, onda ste svesno odlučili da vas se ne tiče ko obrazuje vašu decu. Pitate li se ko će se zaposliti na mesto onih koji su ostali bez posla? Možda baš na mesto nastavnika vašeg deteta? Zanima li vas jesu li diplome tih ljudi stečene na pošten način? Ako vas se više ne tiče broj otkaza nastavnom kadru, sve će više onih čije je znanje upitno obrazovati vašu decu. 

Prosvetni sindikati potpisali su sraman ugovor sa državom po kom otpremnine i jubilarne nagrade u punom iznosu dobijaju samo oni koji su članovi sindikata. A, šta inače rade članovi sindikata? Sprovode volju ovog režima. Dakle, ko to ne želi, pola otpremnine. Koliko je to daleko od – ako nisi član partije primaš pola plate? Jako je blizu. Ako mislite da će to biti slučaj samo u našoj struci, o, moram da vas razočaram, neće. To čeka i vas. 

Da li poznajete nekoga ko je odlučio da studira književnost, istoriju ili, recimo, geografiju i bude profesor zato što je želeo da bude milioner? Verujem da ne. A, ipak ne mogu a da ne primetim da je glavna asocijacija na prosvetu plata. Ne, plata nikada nije bila naša glavna tema. Mediji su našu platu ciljano istakli na prvo mesto želeći time da kod građana izazovu utisak da prosvetari pričaju samo o plati i bore se samo za platu. Tako se ciljano skreće pažnja sa svega što je ključno i bitno samom društvu, a na šta mi skrećeno pažnju.

O našim platama se priča kao da smo strašno bogati ljudi. Jesmo, ali znanjem, čašću, ljubavlju, poštenjem, a ne jahtama, nekretninama i silikonima! Što se plate tiče želimo samo da bude pristojna. Shvatite, prosvetni radnici se ne bore za svoj sopstveni interes. Oni se bore za interes društva, a društvo smo svi mi, svako od nas pojedinačno.

Kao prosvetni radnik želim bolji obrazovni sistem, jer će on mojoj porodici obezbediti dobrog doktora i majstora. Uređena bolnica, dobro opremljena bolnica je moj lični interes iako nisam doktor. Jednom doktoru opremljena bolnica je interes prvenstveno kao potencijalnom pacijentu, a tek onda kao doktoru. Ne treba meni kao profesor dobro obrazovanje, nije to samo moj interes. To je interes svih nas. 

Zašto se borimo za obrazovanje?

Zato što želimo da naša deca imaju izbor i mogućnost. Uništavanje bilo kog nivoa obrazovnog sistema znači da naša deca mogu da postanu samo radnici u nekoj proizvodnji na traci ili da obavljaju isključivo teške fizičke poslove. To bi značilo nepostojanje mogućnosti da u ovoj državi ili bilo gde u svetu budu doktori ili inženjeri. I sada mislite – da, da, kako da ne, pa neko mora biti doktor. Ne, ne mora. Ne bismo bili jedina država na ovom svetu bez doktora i zdravstvenog sistema. Mislite da preterujem? Razmislite o tome koliko je takvih država na svetu trenutno. Previše. Mi bismo bili samo još jedna u nizu. Za svet bi to bilo beznačajno, tačnije, za svet bi to bilo odlično – više proste radne snage koja se rađa, radi i umire, bez suvišnih troškova na njihovo obrazovanje ili zdravlje. Niko ne bi došao da nas spasi, jer to niko ni sada ne čini sa zemljama u kojima vlada glad i čije je stanovništvo prosta radna snaga. Mi se moramo sami odupreti tom stanju!

Ako je vama, dragi građani, sve to u redu, izvinite što vam je prosveta smetala na putu do sigurnog radnog mesta nekog fizikalca koji nema pravo ni na osnovnu zdravstvenu zaštitu. Ako vam to nije u redu, onda budite uz nas. 

Autor: Marija Vuković, profesor srpskog jezika i književnosti

Stavovi sutora u rubrici Lični stav su, kao što i naziv rubrike kaže – lični i ne odražavaju nužno stab redakcije