„Ali, nastavnice, tad nisam bio u školi“

U poslednje vreme, od roditelja i učenika viših razreda, čujem jedan univerzalni odgovor na mnoga pitanja koja se tiču propuštenog gradiva ili slabijih ocena. „Nisam bio/la u školi!“

Zbog čega nisi uradio domaći?

– Nisam bio u školi!

Zašto nisi poneo materijal za čas?

– Nisam bio u školi!

Zašto si dobila slabu ocenu?

– Nisam bila u školi kada je nastavnik to predavao!

Niste došli na roditeljski.

– Dete mi nije bilo u školi…

I ne da mi se formulacija odgovora ne sviđa, ali to je odgovor koji isključuje bilo kakvu odgovornost učenika ili roditelja u daljem razgovoru… NISAM BIO U ŠKOLI! I to je kraj priče. Ne mogu da shvatim do kraja da li to znači da mi tada nismo postojali? Ili da mi tad ništa nismo radili? Da li je trebalo? 

Danas kada svaki učenik ima mobilni telefon i koristi bar tri društvene mreže, imamo situaciju da se ili ne sete da pitaju drugare šta se danas radilo u školi ili, ako se ko i seti da pita a što većina njih navodi, niko neće da im pošalje šta su radili u školi, da slika svesku…

Svaki učenik (od 213 učenika u školama u kojima radim) navodi da je bar jednom bio u situaciji da niko nije hteo da mu pošalje informacije o tome šta je za domaći, 78% učenika bar dva puta nije dobilo odgovor na to šta se danas radilo u školi, a 32% učenika kaže da im nikad niko nije poslao šta se radilo u školi, niti ih je iko zvao dok su bili odsutni duže vremena iz škole. I što je meni iznenađujuće, roditeljima ovo nije alarmantno ali je dovoljno opravdanje za sve što njihovo dete nije uradilo.

Ovde nam se javlja sociološki fenomen, da učenici/deca i odrasli, koji su uključeni u razne društvene mreže, imaju pozamašan broj prijatelja i pratilaca na društvenim mrežama, kad uključe telefon, poništavaju postojanje realnosti i svega što nije rečeno preko društvenih mreža. Nema moje odgovornosti, niko mi nije rekao!

Šta ovo nama, koji radimo neposredno sa decom znači? Po sistemu „uradi sam“, kada vidite da imate odsutne na času, čas završite tako što ćete zadužiti jednog učenika da svima koji nisu bili prisutni javi šta su danas učili i šta je za domaći zadatak. Tako ćemo, pored vršnjačke interakcije, razvijati odgovornost, empatiju, solidarnost, drugarstvo, ili ako to nije dovoljno bar nećemo morati da prihvatimo odgovor –Nisam bio/la u školi!

Sećate li se ko je nama slao mejlom, vajberom ili čime god šta imamo za domaći? WhatsApp grupa je bila idi kod druga koji najbliže živi… Sada je to u mnogome olakšano, pa je stvarno neprimereno kao izgovor koristiti to čuveno „Nisam bio u školi“…

Autor: Danijela Ivanovski, školski pedagog u dve osnovne škole u opštini Pančevo