У Основној школи „Вељко Дугошевић“ на Звездари, математику је предавала професорка Милена Косачевић, међу децом позната као Косара. Ко је једном видео ову професорку, запамтио је њен широки осмех и верујем да му је то прва асоцијација и данас, неколико година након што је преминула.
Била је од оних професора који децу воле, без обзира на то да ли код ње имају јединицу или петицу, да ли су понављачи или ђаци генерације. Од оних који им памте имена, родитеље, браћу и сестре, годинама (и деценијама) након што оду из њене школе. Знала је и имена деце којој није предавала. Поштовала их је, па су и они поштовали њу. Сви.
Била је строга, захтевна и умела је да уозбиљи глас довољно да и најневаспитанија деца устукну.
Никада, али баш никада није вређала своје ученике. Никада.
Последњи пут сам је срела годину дана пре него што нас је напустила. Исти онај осмех, исто лепо лице, исти глас, само је додала штап помоћу којег је ходала. Питала је за другу „децу“, за мог брата, сетила се неких епизода са нашим родитељима.
Она је од оних за које и данас кажем да ми је част што ми је предавала, што сам је познавала. Она треба да се зове „легенда школе“.

Било их је још много. Сада, много година након завршетка свих школа, могу да се сетим немалог броја сјајних професора који су се трудили да обављају и васпитну и образовну улогу, и у томе су успевали. Својим примером и понашањем су стварали ауторитет. Својим облачењем, речником, музиком коју слушају, доласком на час на време, интегритетом и ставом. То су професори који су имали право да траже лепо васпитање од деце. Они пред којима деца која иначе слободно пуше у двориштима школе сакрију цигарету иза леђа, на чијем часу се ради, који се поштују. И то све без урлања, вређања, понижења. Без „васпитних“ јединица са идејом да дете „добро размисли“. Они који су увек имали времена да са децом разговарају, да чују шта их мучи, да им дају другу прилику.
Такви професори углавном оду у пензију непримећени, али их ученици памте и кад постану одрасли људи. Они који би радили исто и за милионе као за новац који није довољан за пуко преживљавање. Своје проблеме не преносе у учионицу. Нису експлозивни, деца не зависе од њиховог расположења, дају много и много траже, с правом.
Без урлања.
Без понижења.
Без претњи.
Хајде да се присетимо таквих, сви смо их имали.
Аутор: Маја Бугарчић












Ona nije vređala učenike, ali bi danas učenici vređali nju.
Ta stara dobra škola je ostala u prošlosti. Imala je plan i cilj, postavljala pravila i za učenike i za roditelje, pa se znao red. Iz nje izlazili kadrovi za svako poštovanje. Ona i obrazovala i vaspitavala. Roditelji joj verovali, sarađivali, bili na istoj strani zadatka!
Kažu, ta tradicionalna škola je zastarela, treba je menjati i modernizovati… Evo gde ju je modernizacija dovela, pravo u ambis. Učenici vređaju i tuku profesore, roditelji ih brane, prosveta trpi… Vaspitna uloga se više i ne pominje, obrazovna se gubi jer zbog nasilja, nevaspitanja, inkluzije, čas na cirkus liči…
A država ćuti!!!
Одличан коментар, потпуно сте у праву.
Bravo, hajde da se prisetimo takvih. Da nama, koji radimo sa decom, oni budu uzori, da njihov način ophođenja sa učenicima, sa kolegama, prijateljima….bude i naš.
Hajde da ne važi da cilj opravdava sredstvo, pa da neko sebi daje za pravo da uvredama motiviše bilo koga. Reč strog nije sinonim za nevaspitan, bahat, grub…
Radim u jednoj školi 17 godina. Niko, ali niko nas ne sprečava da se ugledamo na gospodsko ponašanje uvažene profesorke. Upravo je u tome poenta.
Plan i program može da se interpretira na različite načine. Ne sme se sebi dozvoliti kapricioznost. Deca moraju da imaju stabilne uzore, neki će to prihvatiti odmah, neki mnoooogo kasnije kad završe školu. Mora se voleti posao, deca odmah znaju ko nije stvoren za to. Roditelji su različiti kao i svi ljudi i to je nešto što je deo posla. Od NAS zavisi da li će nas poštovati. To je misija, a ne posao.
Mene je moja razredna na 40 godina mature pitala da li se secam da je dolazila kod mene kuci kad sam imala psihicke probleme u II razredu. To joj je bilo najvaznije, umesto da me pita kako sam. Niko je od ucenika nije voleo ni postovao. Bilo je drugih divnih profesora kojih se rado secamo svi iz generacije ’72.
Ne razumem smisao teksta. Nastavnici prete, urlaju, ponižavaju?! Autorka je prenela svoj problem na ovaj tekst.
Pa i niste baš u pravu. To da li će vas neko poštovati, kao što znamo iz mnogo primera iz naše svakodnevice, nažalost ne zavisi samo od vas. Nekad zavisi najviše od interesa koji ne moraju da budu samo materijalni, mada vrlo često jesu. Vreme današnje nije isto što i jučerašnje. Sistem vrednosti se suštinski promenio.
Što se tiče ljubavi prema poslu, ona ne znači mnogo ako se posao ne zna. Ne može se ljubavlju i patetičnim frazama nadomestiti neznanje. Ili površnost. Mnogi učenici, dok se školuju, vole vas zbog toga, jer je to linija manjeg otpora – volimo nastavnika jer nije zahtevan. Mnogo kasnije, kad sazru, shvate koliko je to bilo pogrešno.
Ne sme se precenjivati vaspitna uloga škole. Ona postoji, ali je ključno ono što deca ponesu od kuće. Ako su roditelji „nevaspitani“, a ima takvih, teško škola tu nešto može suštinski da ispravi. A opet, škola nije tu da toleriše nevaspitanje i bahatost. Kaznene mere moraju da postoje i da se dosledno sprovode.
Još jedna greška: nastavnik nije misionar već profesionalac koji od tog posla živi. Da bi to bio, on mora da poseduje stručno znanje i pedagoške veštine. Uporno se hvatati za beskrajnu ljubav prema poslu, a zanemariti ono što je ključno za nastavnički poziv, predstavlja manipulaciju.
I, na kraju, tekst je odličan, svi smo, nekada, imali ponekog nastavnika koji podseća na ovu nastavnicu matematike. Svetao primer koji treba pamtiti i podsećati ga se. Ali, kako neko ovde reče, to su bila potpuno drugačija vremena i vrednosti. Odnos društva ne samo prema nastavnicima, već obrazovanju kao fenomenu, bio je dijametralno različit od ovog današnjeg. Društvo koje mlako reaguje na izmeštanje stolice nastavnici i postavljanje snimka na Jutjub, ili poslednju „odbranu“ nastavnice koja nemoćno drži dnevnik pred pomahnitalim srednjoškolcima, a ne preduzima gotovo ništa dubinski kada se nastavnici tuku (i to bez ikakvog povoda) – ne može se porediti sa onim nekadašnjim. Da li je tada školstvo i obrazovanje bilo bolje? Da, jeste. A to što sada nije bolje ili isto – krivica je društva, naših pogrešnih opredeljenja i nesposobnosti da makar jedan potez predvidimo unapred.