Ovih dana u školu je stiglo obaveštenje da gradski hotel organizuje svetosavski bal. Plakat i flajeri pun kolor, očekivani program, cena pristojna. Ali, zainteresovanih nema. Većina uopšte ne obraća pažnju, poneko pogleda letimice, neko ironično prokomentariše, neko se kiselo nasmeje. Papiri su stajali, gužvali se, a onda završili u kanti za otpatke. Nisu ni na oglasnu tablu zakačeni pored oglasa za sindikalnu prodaju svega i svačega.
Dohvati me tuge zbog ovoga, ne zato što bih želela ići, već baš suprotno. Porazi me spoznaja da nemam ni mrvu volje za tako nešto. A onda se setim tih balova iz prošlosti. Vremena su bila, takođe, teška i izazovna (mi, uostalom, iz takvih okolnosti ne izlazimo decenijama). Ali smo se već polovinom decembra za bal počinjali spremati, razmišljali smo šta obući, kupovali, šili, zakazivali frizera, dogovarali ko će s kim sedeti, prisećali se dešavanja od prethodne godine, smejali se nekim gafovima, pogađali ko će otvoriti ples, nadali se susretu sa kolegama koje viđamo samo na ovakvim dešavanjima. Sada mi to izgleda kao priča iz nekog drugog života. Daleka i nestvarna.
Pristali smo da se iz svega izvuče sadržina. Umesto nje smo dobili velike reči, precizne pravilnike, komisije, timove, praćenja i istraživanja. Dobili smo etose, empatije, inkluzije, standardizacije, pedagoške podsticaje, horizontalna učenja, izazove u komunikaciji, kurikulume, ishode…mašemo njima kao zastavama da ne bi provirila praznina koju krijemo, da ne bi priznali kako nemamo pojma kako ćemo, ni kuda idemo. Zapisati i popuniti postalo je zlatno pravilo. Puna rubrika besmislenih floskula zamenila je stvarnost.
Ranije smo dolazili na posao pola sata pre zvona, kuvali kafu, nadglasavali se u živim razgovorima, tračarili ili rešavali sporno, nekad se svađali, ostajali i posle časova da preberemo dan, čudili se onima koji lome noge trčeći kući. Podrazumevali smo proslave svih praznika i početak raspusta. Skupljali novac za vikend putovanja bar jednom godišnje.
Danas kafu pijemo muteći nes iz kesice, na pauzama skrolujemo po telefonu, za sindikalnu jednodnevnu ekskurziju se jedva nakupi mali autobus, mora se naglasiti da je proslava Dana škole obaveza svih radnika. Ne sedimo svi u istoj kancelariji, razgovor zamire kada se pojavi osoba iz drugog tabora, a odlazak sa posla više liči na evakuaciju u slučaju nepogode. Pristojni smo, doduše, i dalje, to je jedino što nas deli od potpunog nepoznavanja.
Ranije smo na sednicama razmatrali svaki pojedinačni slučaj, diskutovali, branili lični stav, nekada bili ogorčeni, ali je to bio odličan poligon za učenje, korigovanje prakse, ujednačavanje kriterijuma, procenu naređenja. Dešavala se živa razmena informacija, sva deca su bila naša, bez obzira u koje odeljenje idu, gledala se šira slika. Nije uvek bilo prijatno. Nije bilo ni bez greške. Ali se ipak čuvalo jedno tvrdo jezgro koje je držalo školu kao instituciju. Iskakanja su bila pojedinačna.
Danas su sednice statistička saopštenja. Zamerka i kritika se smatraju nepristojnim mešanjem u tuđa posla. Naređenja od gore se prihvataju na amin. Čeka se kraj u tišini, u nemoći, u sašaptavanju, u čekanju da i ova neprijatnost prođe.
Nekad smo sa rukovodstvom sedeli na odmorima. Danas komuniciramo mejlovima.
Nekad smo se smeli požaliti kako nešto ne možemo. Danas gledamo sebe kao celokupne.
Nekad smo bili profesori. Danas smo predmet samilosti.
Nekad smo smatrali da znamo svoj posao. Danas smo dozvolili da nas pretresaju priučeni.
Nekad smo bili ljudi. Danas smo senke koje vise na nesigurnom koncu tuđe volje. Zgužvani, podeljeni, pa bačeni kao ostatak. Pristali na to u lancu obesmišljavanja svake suštine.
Nekad se znalo čemu služi škola. Danas se meri status i titula, bez obzira na to sa kog izvora potiče. Škole su pretvorene u zgrade bez pravca, vreće u koje se sve sliva sve što ovo društvo tišti i muči, koje su na umoru do pucanja, nevesele za svakog ko se u njima nalazi.
Zato nema svetosavskog bala, očekivanja i radosti. Ukraden nam je osmeh, na nebu iscrtan preteći prst, po leđima bije batina uvreda i svako gleda da kroz toplog zeca prođe sa što manje ozleda, sakrije se i sačeka neko bolje vreme, preživi, bude što manje pitan i odgovoran. Međutim, vreme je neumitan pojam. Hoćemo li se jednog dana probuditi i sa stidom shvatiti da smo sve proćerdali jer nismo imali hrabrosti da branimo ono do čega nam je stalo? Hoće li nas biti sramota što smo imovinu iz prošlosti prepustili neznalicama? Što smo pristali na obmane koje nas ubeđuju kako smo lično nemoćni i nebitni? Što smo, umesto dostojanstva, izabrali poslušnost?
Autorka je prof. srpskog jezika i književnosti iz Šapca












Nekadašnju srednju klasu u jugoslovenskom društvu činili su inženjeri, lekari opšte prakse, profesori, prosvetni radnici, pravnici u javnim institucijama – ljudi čiji je društveni položaj bio daleko od „luksuza“, ali je bio stabilan, predvidiv i dostojanstven. Ključna reč bila je sigurnost, a ne bogatstvo. Danas ta klasa u tom obliku ne postoji. Prosvetni radnici su najvidljiviji dokaz sloma: ekonomski potisnuti, simbolički obezvređeni, izloženi stalnom administrativnom pritisku i društvenoj sumnji, oni se nalaze na socijalnoj margini, daleko od sredine društvene piramide. Činjenica da se mnogi „spasavaju“ bračnim partnerstvima samo potvrđuje dubinu problema: profesija sama više ne nosi klasni status.
Važno je reći ono što se često prećutkuje iz frazu – nema više srednje klase. Nije tačno, ima je: srednja klasa u Srbiji i danas postoji, čak u tri segmenta – niža, srednja i viša srednja. Međutim, pitanje je: na osnovu čega je ona formirana?
U razvijenim društvima srednju klasu definišu relativna ekonomska stabilnost, profesionalna kompetencija, dugoročna „zapošljivost“, kulturni kapital i institucionalna predvidivost. Kod nas su kriterijumi bitno drugačiji. Značajan deo današnje srednje klase čine ljudi povezani sa državnim aparatima moći, partijski kadrovi, posrednici između politike i kapitala, administrativno-privilegovane profesije i deo privatnog sektora koji egzistira na državnim tenderima. Drugim rečima, nije u pitanju njihova tržišna neophodnost, nego politička blizina koja često odlučuje o klasnom položaju.
Kapitalizam neminovno proizvodi raslojavanje – to je tačno. Ali ne proizvodi svuda isto raslojavanje. U stabilnim kapitalističkim društvima, poput Nemačke i skandinavskih zemalja, prosvetari su deo srednje klase, negde, kao u Luksemburgu ili Švajcarskoj, čak i više srednje klase, dok su univerzitetski profesori na prestižnim američkim univerzitetima bogati ljudi. Njihov status možda nije svuda isti kao nekada, ali nije ponižen, profesija ima društveni autoritet, a obrazovanje je strateški interes države. Kod nas je problem u kombinaciji kapitalizma i klijentelizma, odnosno u sistemu u kojem tržište nije slobodno, institucije nisu nezavisne, profesionalni standardi nisu presudni, a politička lojalnost ima veću težinu od stručnosti. To nije „kapitalizam u razvoju“, već parazitski oblik hibridnog sistema.
Jedno od najosetljivijih, ali ključnih pitanja koje se nameće jeste da li je naša današnja srednja klasa kulturno i vrednosno dorasla svom položaju. U velikom broju slučajeva – nije. Postoji izražen raskorak između materijalnog statusa, obrazovnog nivoa, kulturnih potreba, javnog ponašanja i etičkih standarda. Mnogi koji su „uspeli“ ne pokazuju ni interesovanje ni odgovornost karakterističnu za srednju klasu u razvijenim društvima. Umesto kulturnog kapitala imamo potrošački snobizam, demonstraciju moći, agresivnu samouverenost, prezir prema slabijima i podsmeh znanju i profesijama koje ne donose profit. To je srednja klasa bez građanske svesti, bez javne odgovornosti i bez dugoročnog horizonta.
Gde su tu prosvetari? Prosvetni radnici su (naravno ne svi), paradoksalno, ostali nosioci vrednosti srednje klase (obrazovanje, odgovornost, društvena uloga), ali bez ekonomskog i simboličkog priznanja. Oni su danas društvena grupa koja daje više nego što prima, snosi krivicu za sistemske neuspehe, nema mehanizme odbrane i služi kao „tampon zona“ društvenog nezadovoljstva. To nikako nije slučajna greška, već svesna politička strategija: slaba prosveta znači slab kritički potencijal društva.
Epilog je sumoran, ali jasan. Društvo koje iz srednje klase izbacuje prosvetare, a u nju uvodi politički podobne, ne gradi stabilan kapitalizam, već nestabilnu hijerarhiju. Bez snažne, profesionalne i vrednosno utemeljene srednje klase raste socijalna frustracija, urušava se poverenje, nestaje društvena kohezija, obrazovanje gubi smisao, a budućnost postaje puko preživljavanje. Takvo društvo neće možda potonuti naglo – ono se polako mrvi, iznutra.
Demagog za medalju.
Bravo! Pročitao si ih skroz! Mi radimo, otvaramo i zatvaramo poglavlja za EU, a demagozi nek mlate praznu slamu. Pas laje, vozovi prolaze.
A najgore od svega izgubili ste integritet i dignitet kod djaka… Dozvolili ste da vam oni komanduju i radite šta vam oni traže.. A to ste vi isključivo krivi… Sad pumpajte, skačite i duvajte… I dzaba što pišete nostalgične priče vi ste isključivo krivci za to, a ne ne ko drugi… I tačka!
Ne patetišite. Posvetite se svome poslu ili ga prepustite boljima. Pozdrav!
prosto je resenje samo treba procitati na kraju I upisati rezultat … NEMA vremena za postupno resavanje zadatka, jer je sve vec poodmaklo toliko daleko da samo sto ne zvoni. Jedan je jedini nacin I to treba odmah uraditi, a to je sklonite budale I iz racunovodstva I iz odrzavanja, nastave pomocnog osoblja sindikalne barabe sve sve ama bas sve I direktora pomocnike … skolske odbore … pa onda jedini nedelju Dana dolaziti na posao I ispijati kafu na tenane da se sve slegne pa konkurs pa novi na radna mesta u svim skolama isto pa da vidite Kako ce prosveta lepa da Bude … dok pojedina djubrad ulazi na vrata skola iste ce I propadati kao I zaposleni