Dečaci čak četiri puta češće nego devojčice obolevaju od autističnih poremećaja

Dečaci čak četiri puta češće nego devojčice obolevaju od autističnih poremećaja. Među 10.000 beba šest do sedam ispolji simptome neurorazvojnih poremećaja

U SVETU raste broj dece sa autizmom. Na 10.000 beba rađa se šest do sedam mališana kod kojih se, do navršene treće godine, ispolji neka od podvrsta tog neurorazvojnog poremećaja. Dečaci su, kao i kad je reč o ostalim poremećajima u razvoju, višestruko ugroženiji od devojčica, u ovom slučaju čak četiri puta!
Srbija ima nekoliko hiljada dece sa poremećajima iz takozvanog autističkog spektra. Sa odraslima se broj obolelih značajno uvećava. Kako, u razgovoru za „Novosti“, ističe dr Nenad Rudić, psihijatar u Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici, uzroci nastanka autizma još nisu dešifrovani. Ovaj neurorazvojni poremećaj karakterišu teškoće u razvoju interesovanja, socijalnih odnosa i komunikacije. Budući da se psihički razvoj, a posebno rani razvoj ličnosti, umnogome zasniva na interakcijama sa roditeljima i drugim osobama iz okruženja, te teškoće značajno ometaju razvoj ličnosti deteta i proces učenja.
O tome šta bi mogao da bude okidač za pojavu prvih simptoma, razvijeno je niz teorija. Neke su odbačene, na primer, psihološka teorija, po kojoj poremećaj uzrokuju roditelji svojim ponašanjem. To je otvaralo pitanje o roditeljskoj odgovornosti i krivici. Njihovi postupci jesu važni, ali ne mogu da dovedu do nastanka autizma, naglašava dr Rudić.
SIMPTOMI
POSTOJE signali, znaci upozorenja, koji nikako nisu dovoljni za postavljanje dijagnoze, ali jesu dovoljni za dodatnu pažnju stručnjaka – objašnjava dr Nenad Rudić. – Ako dete u uzrastu od godinu i po ne pokazuje osećanja i reakcije koje razmenjuje i usmerava ka roditeljima, ako je prisutno odsustvo pažnje deteta za aktivnosti roditelja, ako nema želje da privuče interesovanje okoline za sopstvene aktivnosti, ako ne reaguje na pozive po imenu, ne pokazuje šta želi tražeći pomoć roditelja, ako uz to kasni sa razvojem govora kojim iskazuje svoje želje – potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.
– Sve je više dokaza da se radi o problemu, povezanom sa ranim moždanim razvojem, a uzroci mogu da budu različiti – kaže naš sagovornik. – Smatra se da u nastanku autističnog sindroma, ulogu igra uzajamno dejstvo više nepovoljnih faktora. Za sad, ne može se predvideti niti sprečiti pojava ovog razvojnog poremećaja, ali je moguće unaprediti rano prepoznavanje i ojačati kapacitete službi za primenu savremenih vidova tretmana.
Autizam se najčešće uočava u uzrastu između godinu i po i dve godine. Grubo rečeno, postoje dva oblika. U prvom slučaju, dete se razvija normalno; ni po čemu se ne razlikuje od vršnjaka, gleda, osmehuje se, traži pažnju, raduje se ljudima, počinje da progovara. Ođednom, počinje da se zatvara u sebe, gubi interes za okolinu, ne odaziva se, dolazi do zastoja u razvoju govora. Drugi tip karakteriše drugačije ponašanje od samog rođenja: dete je veoma tiho i povučeno, slabije reaguje na stimulanse iz okruženja i obraća pažnju na druge, ili pokazuje pojačanu osetljivost, kasni sa razvojem govora.
– Još nema posebne metode kojom se egzaktno postavlja dijagnoza – ističe naš sagovornik. – Nema ni laboratorijske analize, niti nalaza organskih pregleda, koji bi ukazao na trenutak kad je nešto krenulo naopako. Normalni nalazi pregleda sluha, neurološkog i EEG pregleda, kao i laboratorijskih analiza, češći su nego nalazi koji ukazuju na problem. Za postavljanje dijagnoze potrebno je nekoliko pregleda, koji predstavljaju postupak utvrđivanja prisutnosti određenih oblika ponašanja deteta, dobijanje podataka o njegovoj razvojnoj istoriji, kao i primenu specifičnih upitnika. Ukoliko razvoj govora kasni, potrebno je uraditi i ispitivanje sluha.
Dodatni dijagnostički postupci trebalo bi da otkriju eventualno prisustvo neurofizioloških abnormalnosti, genetskih i metaboličkih poremećaja koji mogu, a ne moraju da budu povezani sa samim autizmom. Rano prepoznavanje poremećaja, praćeno tretmanom, povećava šanse za umanjivanje stepena izraženosti autističnih simptoma i omogućava traganje za alternativnim načinima unapređenja procesa razvoja i učenja.
Postavljanje sumnje na ovaj razvojni poremećaj moguće je u okviru primarne zdravstvene zaštite. Posebnu prednost predstavlja postojanje službe razvojnog savetovališta, u okviru koje može da se sprovede dodatna dijagnostika, a kasnije i određeni vid tretmana.
– Briga o detetu i mladima sa autizmom mora da bude kontinuirana. Pored tretmana (primena specifičnih mera), potrebni su drugi koraci usmereni na povećavanje nivoa samostalnosti i učešća deteta i mlade osobe u svakodnevnom životu. Od posebnog značaja su mere dodatne obrazovne podrške koje se, u skladu sa mogućnostima, mogu odvijati pri redovnim predškolskim i školskim ustanovama, ili u okviru razvojnih grupa vrtića, odnosno, škola sa prilagođenim programom. I postojanje dnevnih boravaka je izuzetno važno, a za neke je i jedini mogući oblik organizovanog boravka izvan porodice.
OBLICI
Dr Nenad Rudić kaže da postoje blaži i teži oblici autističnih poremećaja. Takozvani pervazivni razvojni poremećaji su posebna grupa, a dečji autizam vodeći je u toj grupi. Sam tretman je dugotrajan i neizvestan, zahteva puno od deteta, roditelja i stručnjaka.
 
Izvor: Novosti