Moj dobar prijatelj sa Cetinja ima oko 60-tak godina, lijepu porodicu – ženu i dvoje djece, ima svoju privatnu firmu, koju je stekao značajnim trudom i upotrebom sopstvenog visokog obrazovanja ( „u svoje pero“ bio je najbolji đak i najbolji student generacija u kojima se obrazovao ). Pobožan je čovjek, veseo, komunikativan, spreman za druženje, voljan da sa najbližima podijeli brigu i radost. Potiče iz patrijahalne familije, sa dosta braće i sestara, a tek što ima kumstava i bratimljenja… Ukratko, takvog je čovjeka lijepo imati u društvu.
Nego, pomenuh njegov privatni posao, zato što ga on značajno obilježava. Stalno putuje, dosta vremana provodi po sastancima, poslovnim susretima, i sve su to teme vrlo ozbiljne…iza svakog od tih putovanja i sastanaka stoje ozbiljne teme, nove, vrlo konkretne obaveze, i do sada, Bogu hvala, dosta uspješno završenog posla. Pa ipak, uvjek je prisutan, i na pokajanju, i na veselju, sve stiže i svakome se javi, i to ne samo formalno, reda radi, onako da bi obavio posao… Naprotiv, to je uvjek sa velikom pažnjom i sa biranim riječima sa kojima iskreno dijeli prijateljevu emociju. Često o tome pričam sa njim, i pitam ga – kako je moguće da sve stiže, da ništa važno ne propusti, a da opet ima vremena za svoju porodicu i za svakodnevne obaveze?
Pored svega ovoga čime sam opisao njegovu hiperaktivnost i uvjek vedro raspoloženje, ima još jedna nevjerovatna stvar. Kad god smo negdje na putu, ili se duže zadržimo van Cetinja, prijatelj okreće telefon i javlja, brižnim glasom, gdje se nalazi, koliko ostaje vani, i kad će se, ako Bog da, vratiti. Na zadirkivanje društva da ne mora baš tako detaljno da izvještava suprugu o svom kretanju, ovaj čovek kaže da se on to ne javlja ženi, nego o svom kretanju izvještava majku! Javlja se žani koja ga je rodila, starici od 90 i više godina!
Na naše čuđenje zašto se tako redovno i tako detaljno javlja majci u tim godinama života, on kaže da to radi od kada zna za sebe, i da to ne radi samo on, već staricu svakoga dana, u dogovoreno vrijeme, zovu sva njena djeca! Sestre ( udate, žive van Cetinja) zovu preko dana, a sinovi ( moj prijatelj i njegov brat ) uveče, u isto vrijeme i neizostavno! Starica živi sama, već deset godina je udovica, a djeca su joj po bijelom svijetu (ljekari, inženjeri…) svi imaju svoje privatne živote, puno obeveza i, znate već, svakodnevnih tema koje nas udaljavaju jedne od drugih. Da, jedne od drugih, ali ovu djecu od svoje majke – ne.
Nekada, u našoj opštoj vrevi i trci, u pozama i gegovima, koje zauzimamo pred svijetom, ova komunikacija sa majkom izgleda nestvarno i povod je za dobronamjernu šalu na prijateljev račun, ali on nam odgovara još dobronamjernijim osmjehom, učeći nas da je ova pažnja prema roditelju jeste izvor njegovog raspoloženja, njegove sreće i da je to način kojim on dobija Božiju pomoć, ispunjavajući Njegovu petu zapovjest koja glasi: „Poštuj oca svoga i mater, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji“.
Nikakav plan ni rokovnik, nikakva stimulativna sredstva ovoga svijeta, ne mogu čovjeka da održe u snazi i pažnji, da mu daju snage da uspije u svom poslu, koliko ljubav i zahvalnost prema drugima. A ovo poštovanje roditelja, ljubav prema staroj i nemoćnoj majci, ljubav uprkos svemu, izvor je svakog dobra i poštovanja koje možemo očekivati od drugih. Moj prijatelj i njegova ljubav prema roditelju izgledaju kao pridošlice iz nekih prastarih, davno prošlih vremena, ali takvi ponekad izgledaju i njegovi postupci prema nama, njegovim prijateljima. Ne od ovog svijeta, ne od ovog vremena – a tako potrebni i ovom svijetu i ovom vremenu.
Protojerej-stavrofor Gojko Perović
Izvor: In4S