Iz ugla nastavnice: Dokle ćemo ćutke prihvatati sve naloge, čak i one očigledno naopake?

Da živimo u teškim vremenima nikom nije nepoznato. Istorija nas uči da su sva vremena teška, a svakoj generaciji na Balkanu u 20. veku poznata su i ona najgora – ratna. Balkansko bure baruta periodično eksplodira u svim sferama života; ipak, prosveta do skoro nije bila njegova omiljena meta.

Šta je uticalo na to da škole postanu trusne i da, pored lažnih dojava o tempiranim bombama, postoje i pravi razlozi za uznemirenje i razmišljanje šta da se radi i kako ćemo dalje? U prirodnom toku života je propadanje i obnova, ali već dugo ne nalazimo dobar pravac kretanja (što bi rekao jedan srpski seljak: “Kud god pođem nije tuda“). Kuda idemo?

Mi koji radimo u prosveti dobro znamo da smo u velikoj meri odgovorni za duhovno zdravlje nacije, jer smo aktivni pomagači mladim ljudima u osetljivom dobu njihovog odrastanja i sazrevanja. Posebno pitanje je što to država ne prepoznaje kao posao od izuzetnog značaja i što su niska primanja ugrozila i interesovanje stručnjaka za rad u školi.

Mnogobrojni problemi sa kojima se susrećemo u novije vreme ukazuju na prisustvo patološkog ponašanja među mladima, koje nije masovno, ali je sve češće prisutno. Razgovori sa roditeljima, diskusije u zbornici, disciplinski postupci i vaspitno-disciplinske mere, sastanci stručnih veća i timova, seminari i drugi različiti pokušaji da se postignu primetni rezultati, nisu zasad urodili plodom.

U nepomeranju sa mrtve tačke, koje traje nekoliko godina, postavljamo ova pitanja:

Dokle ćemo bežati u demagogiju?

Dokle ćemo ćutke prihvatati svaki nalog države u reformama obrazovanja, čak i kad je očigledno naopak?

Dokle ćemo biti nemoćni pred odlukama Ministarstva prosvete, koje npr. nalaže da se neprekidno prevaspitava učenik koji nema psihološko zdravlje za redovno školovanje ili da se na potpuno neadekvatan način određuju obrazovni profili za učenike sa posebnim potrebama?

Dokle ćemo ispunjavati formalne zahteve, bez obzira na realne rezultate rada?

Mnogo je pitanja, mnogo je reči, ali dela je malo. Dok god pristajemo da budemo glumci u farsičnim predstavama koje režiraju ljudi van prosvetnih ustanova, čak i ljudi van ovih prostora, posledice će biti štetne za društvo u celini.

Većina prosvetnih radnika ima znanje, plemenitost, savest, odgovornost, jer ovaj posao se ne može ni raditi bez navedenih vrlina. Nažalost, nedostaju nam hrabrost, upornost, sloga i svest o značaju koji imamo u društvu. Bez duhovnog buđenja i rešenosti da budemo važni koliko jesmo, ostajemo igračke-plačke u rukama državne birokratije. Nismo jednom i nismo samo u sferi prosvete bili žrtve zakona neprilagođenih našem društvu i njegovim istinskim potrebama.

Uprkos svemu, ostaje ljubav i entuzijazam u radu sa mladim ljudima, koji su, uz sve probleme koji se nameću, izvor duhovnog zdravlja i snage srpskog naroda. U borbi koja se od kad je sveta i veka vodi na vidljivim i nevidljivim frontovima, menja se svest ljudi – učenika, profesora i celog društva. Vreme će pokazati koliko ćemo se popeti na duhovnoj lestvici i da li će prosveta jednom dobiti mesto koje zaslužuje. Bez razumevanja značaja koje imaju obrazovanje i vaspitanje u školama za razvoj i usavršavanje svake ličnosti, bez sticanje prave pismenosti i građanske svesti, ostaćemo u civilizacijskom zapećku, kao plen svetskih silnika, bez obzira na stečene diplome i stepen formalnog obrazovanja.

Autor: Marina Barović, profesor srpskog jezika i književnosti