Rekla bih ti: Neću više nikad, kao što ti kažeš meni, ali obje znamo da hoću.
Izvini što sam galamila na tebe zato što sam pet puta pokušala da ostvarim komunikaciju s tobom, a ti me ignorisala, a šesti put je ton sam otišao gore i nisam ga mogla zaustaviti.
Izvini što sam galamila na tebe, jer ti se ručak nije dopao. Priznaću ti, evo sad, jer svakako ovo dugo nećeš moći pročitati, ni meni se nekad ručak ne dopadne. Ali ja sam velika pa na mene niko ne galami. Kao da je ta “velikost” nešto.
Izvini što sam galamila na tebe iz svih onih razloga kojih se više ni sjetiti ne mogu, a ti ih se sigurno sjećaš, jer kad galamim na tebe ti me gledaš onim bambi pogledom i kažeš mi: Neću više nikad.
A znaš šta? Znam da hoćeš. I neka ćeš.
I znaš šta još?
Ja ponekad galamim na tebe jer sam prosto nemoćna, jer bih umjesto da smislim i izbalansiran i ukusan i zdrav obrok, dok me ruke moje bole, možda voljela da čitam knjigu, ne o roditeljstvu, već o nekim dalekim svjetovima. A za to ti nisi kriva.
Ponekad galamim na tebe, jer ako zagalamim na tvog tatu on će učiniti da se osjećam kao vještica koja “nešto bronda”, a često mi se to ne da. Pa mi ti naletiš s nekom sitnicom i to prosto izleti iz mene.
Ponekad galamim na tebe, jer ne mogu više. Jer bih nekad voljela da živim u pećini. Znam, dovela bih i tebe u tu pećinu.
Izvini što galamim na tebe kad me naljute drugi ljudi, kad naljutim samu sebe, kad dozvolim da očekivanja koja imam od tebe budu potpuno nerealna.
Istina je, ponekad nisam baš neka drugarica, kako mi ti kažeš.
Ali se trudim. Trudim se da uvijek imam na umu da bi trebalo, ne samo ja, već svi, da od vaših malih glava, čupavih i blesavih, prestanemo da imamo očekivanja koja ni sami ne bismo mogli ispuniti. A gle koliko smo stariji.
Pa ni meni se ne jede uvijek!
Ne bude mi se na nekim mjestima, iako to situacija zahtijeva!
Ne ustaje mi se ujutru odmah iz kreveta.
A i ti i ja smo – ljudi.
Trudim se da u trenutku, u dijeliću sekunde, prepoznam da za moju živčanost nisi kriva ti, iako ponekad i jesi, ali galama svakako ne riješava ništa.
Neoblačenje jakne, manjak apetita, sporije spremanje za igralište, želja za još jednom epizodom Patrolnih šapa – pa ništa to nije za ljutnju, zar ne?
Daću sve od sebe da uvijek budem ona tvoja majka koja u 95% situacija razgovara s tobom kao jednakom sebi, sa svom onom odgovornošću koju svaka moja riječ, svaki moj potez, svaka moja akcija ima na tvoj predivni, bujni um.
Popraviću i onih 5% pukotina, zalijepiti ih tvojim osmijehom, i neću dozvoliti da visok ton kroz njih prođe.
Jer nas dvije se svakako čujemo, čak i kad samo jedna kraj druge dišemo, zar ne?
Jer, kako ti kažeš, moje trogodišnje čudo: Mama, to se svakome može desiti.
Piše: Brankica Raković
Izvor: Lolamagazin