I na kraju dana važno je samo: Zna li koliko je volim?
Zna li kako kad zaspi ostanem bar još pet minuta da je gledam, slušam kako diše i baš svaki put, već preko 500 dana, pomislim „Ja, baš ja rodila sve ovo?“
Kako se jedva suzdržim da je ne poljubim u obraz veličine krofne ili u rub usne, onaj koji razvuče kad me ugleda, a možda i u oko malo ustreptalo.
I nekad je i poljubim, nek se i probudi, vrijedilo je?
Zna li da često u kući oboje gledamo samo u nju i rastemo kao buhtlice u rerni jer je čudo odabralo baš nas, da probamo da joj budemo najbolje što se može biti?
Zna li da je svaki put skeniram pogledom i znam svaku fleku, svaki milimetar kože i koliko joj je blata ostalo pod noktima dok je pokušavala da skupi sve kamenčiće ovog svijeta?
Zna li, osjeti li, kako se naših zajedničkih 150 kila istopi pred njenih 11 samo ako poželi da smo tad điha điha konj, skočko ili klovn?
I na kraju dana, samo to je važno – da li zna koliko je volim, kao što nikog nisam i nikog neću voljeti.
Nadam se da zna.