Kad doktor opšte prakse ode pedijatru da mu pregleda dijete, on je svestan da će taj pedijatar mnogo bolje razumjeti šta je dijagnoza, kakva je terapija potrebna i zašto. I ne trebaju mu za to dodatna objašnjenja. Kad odem razrednom ili učiteljici da vidim kako mi dijete napreduje, da li ima nešto što bih trebala znati na vrijeme, kako bih odmah reagovala, prvo mi izdeklamuju njihove ocjene i stave dnevnik pod nos – dokaz za priču.
Kao roditelju, nisu mi toliko bitne ocjene jer su one svakako samo njihove, za sebe ih dobijaju, za njih se sami bore, već me prije svega interesuje njihovo ponašanje prema nastavnicima, tetkicama, drugarima. Tu ostanem neshvaćena jer oko toga obično nema mnogo da se priča, a i uglavnom roditelji samo traže ocjene kao dokaz onoga za šta se bore zajedno sa svojom djecom. U zavisnosti od ambicija – neko se bori za uspjeh bez jedinica, neko za solidan uspjeh, a neko za suhe petice.
Ne, ocjene definitivno nisu mjerilo znanja, ja znam za svaku ocjenu svakog svoga djeteta i okolnosti pod kojima ih je dobilo, razmatramo svaku mogućnost popravljanja ocena ako je potrebno i razloge za to. Na razgovore idem da se informišem o njihovom vladanju, da budem u toku da mi nešto ne promakne jer današnjoj djeci pubertet počinje već u šestom-sedmom razredu a ne u srednjoj školi kao nama nekada, zato sam uvijek budna što se mojih školaraca tiče, da nešto ne krene drugim tokom.
Što se tiče poštovanja zaposlenih, tu moraju da budu besprekorni, kada nastavnik nešto kaže, ako i smatraju da nije u pravu, to mogu iznijeti ali uz dužno poštovanje prema njemu. Izvinite, hvala vam, doviđenja, u pravu ste, su fraze koje nikada ne izlaze iz mode ma kolko ih današnje generacije izbjegavale u upotrebi u našim školama. Sa drugarima moraju da budu pravi drugari, ako nekome treba pomoć, prvi da priteknu, ismijavanje ne dolazi u obzir ni u kakvom obliku, zdravo druženje sa vršnjacima je osnov svakog uspješnog budućeg akademskog građanina. Na kraju krajeva, ja sam izgleda neka čudna vrsta majke, ne odgajam vukovca već budućeg ČOVJEKA.
Merima Zeković
Pa ne mora znaciti da vukovci odrastaju u neljude. Ima jako bistre djece koja su vukovci s lakocom, bez potrebe da zanemrauju ostale aspekte svog zivota ili da im roditelji na vjestacki nacin ‘zbavljaju’ prosjek. Za njih je i namijenjena ta ‘titula’, ako je ona bas toliko bitna. Nevolja je kad neko hoce da od djeteta pravi genijalca na silu, a dijete prosjecno. Ne znam jeste li u manjini ili u vecini, ali mislim da ste vi potpuno normalna majka.
Bravo!
Poštovana Merima, u potpunosti se slažem sa Vama. Odgajam tri devojčice, od kojih su dve školarci, a pritom sam prosvetni radnik. U školu idem da opravdam izostanke, ako ih je bilo, i da se informišem o ponašanju svoje dece. U suštini samo me to zanima, ali umesto toga dobijem samo ocene. Nikada nisu u kući imali pritisak zbog ocena, odrastaju sa uverenjem da je obrazovanje bitno samo po sebi, da je učenje ulaganje u sebe. Mišljenja sam, da ako od dece očekujemo da u svemu budu podjednako dobri, kako će onda otkriti svoje talente i sklonosti.
Medjutim, kao odeljenjski starešina, kada roditelju obrazlažem ponašanje i postupke njegovog deteta, uglavnom me prekinu, tražeći samo ocene. Tako da, nemojte se ljutiti na nastavnike Vaše dece. Imate ispravan stav po ovom pitanju, ali shvatite da većina drugih roditelja nema. Otrpite “suvišne“ informacije, možda ipak dobijete i one po koje ste došli, i ustrajte jer ste u pravu. Trebaju nam ljudi, a ne vukovci, njih i ovako imamo previše.
Ti si kraljica majka…. Svaka cast. Isto i ja mislim i tako ucim svoju decu