Jedna majka svim nastavnicima: Molim vas da budete heroji jer je sasvim jasno da, osim vas, nikoga drugog nemamo

Pišem ovaj tekst podstaknuta odlukom Ministarstva prosvete da sve škole u Srbiji do kraja ove godine, zajedno sa učenicima i roditeljima, kreiraju identitet škole i uvedu predmet Vrline i vrednosti kao životni kompas, ali i podstaknuta reakcijom pojedinih školskih kolektiva na ove predloge. Pišem ovo kao roditelj koji zbog svoje netipične akademske pozicije može da pruži drugačiju perspektivu o situaciji koja je poslednjih meseci zadesila naše školstvo. Perspektiva iz koje pišem je perspektiva antropologa, nekoga čija je glavna motivacija razumevanje načina na koji ljudi, kao individue i kao grupe, organizuju svoj život.

Foto: Canva

Škola je jedna od najvažnijih društvenih institucija za socijalizaciju pojedinaca i kao takva ima veliku moć i veliku odgovornost pri kreaciji onoga što bismo mogli da nazovemo zajednička društvena realnost. Znam da, u kontekstu savremene Srbije, gde se rad prosvetara svakodnevno potcenjuje, pa čak i banalizuje (tu mislim na izjave kako je školski kurikulum zastareo, da učimo decu stvarima koje im nisu neophodne i slično tome), ova konstatacija deluje kao obična floskula bez praktične vrednosti, ali to ne mora i ne sme da bude slučaj. Sadržaj nastave je jedan bitan aspekt školskog života i on mora da bude usklađen sa potrebama sveta u koji tu decu po završetku školovanja šaljemo.

Ali ovom prilikom ne želim da se bavim time.

Ovde želim da obratim pažnju na drugi aspekt školstva, a to je uloga škole kao partnera roditelja u socijalizaciji dece. I to je aspekt koji u vreme vrtoglavih društvenih promena i slabljenja društvenih ustanova u okviru kojih se socijalizacija dece vekovima odvijala (kao što su porodica, lokalne zajednice i crkva), više nikako ne sme da se zanemaruje jer je cena koju za to plaćamo previsoka.

Promenljivost je glavna odlika savremenog života, a adaptabilnost glavna odlika ljudske vrste. Na prvi pogled deluje kao savršen spoj. Problem je u tome što smo se obreli u kontekstu za koji nas evolucija nije pripremila.

Šta se tačno promenilo?

Naši preci nisu vreme tipično provodili okruženi neznancima, u virtuelnom prostoru, bombardovani hiljadama informacija čija je glavna posledica uvođenje ljudi u stanje hronične zbunjenosti i stresa. Deca su odvajkada odgajana i socijalizovana u malim zajednicama, u kojima su društvene uloge i dužnosti svih članova bile jasno omeđene i definisane. Postojao je konsenzus o moralnim vrednostima i o korpusu ponašanja kojim su se te vrednosti materijalizovale. Osobama koje su u otelotvorivanju tih vrednosti bile najuspešnije dodeljivao se poseban status na osnovu kojeg je deci davano do znanja na koga tačno treba da se ugledaju kako bi i oni jednoga dana mogli da zasluže taj povlašćeni položaj.

Vremenom je ceo taj proces postao nepojmljivo složen. Kroz medije smo izloženi tolikom izboru potencijalnih uzora, da jutjuber sa velikom pratnjom koji vozi lambordžini (ili neki drugo precenjeno vozilo), iako predstavlja školski primer moralnog bankrotstva, zbog statusnih simbola i pažnje javnosti koju je uspeo da obezbedi (to su inače dva signala koja usmeravaju decu ka uzorima koje bi trebalo da oponašaju) predstavlja momcima poželjnije uzore od njihovih očeva koji rade osam sati dnevno za plate sa kojima jedva uspevaju da poplaćaju račune i prehrane svoje porodice. O uzorima za devojčice neću ni da pričam. Usudiću se čak i da spekulišem da je motivacija za postizanjem statusa i praćenje pogrešnih uzora u tom naumu jedan od bitnijih uzroka tragedija koje su nas ovoga maja zadesile.

Moderan život nije skrojen po meri čoveka

Savremena ekonomija se bazira na eksploataciji naših prirodnih instinkta sa ciljem ostvarivanja profita. U pitanju su instinkti koji su u prošlosti uvećavali naše šanse za preživljavanje, ali u savremenom kontekstu rade protiv nas.

Prehrambena industrija koristi našu sklonost ka kaloričnoj hrani (slatka i masna hrana su tokom naše evolutivne prošlosti maskimizovale naš opstanak u odnosu na druge namirnice pa imamo ugrađenu sklonost ka njima) koja narušava naše fizičko i mentalno zdravlje.

Mediji eksploatišu našu sklonost da veću pažnju posvećujemo negativnim informacijama nego pozitivnim (tzv. negativity bias) jer je neobraćanje dovoljne pažnje na takve informacije u prošlosti značajno umanjivalo naše šanse za preživljavanje, kako bi osigurali više „klikova” za svoje sadržaje.

Kockarnice i kladionice koriste sklonost muškaraca ka preuzimanju rizika, jer su tokom prošlosti muškarci skloniji preuzimanju rizika osiguravali resurse kojim su privlačili članice suprotnog pola.

Kozmetička i modna industrija eksploatišu ženski instinkt da istaknu signale plodnosti kako bi privukle kvalitetne partnere.

Društveni medije eksploatišu naše društvene instinkte da se povezujemo, ocenjujemo jedni druge i pokazujemo svoju moralnu ili materijalnu superiornost.

Gotovo sve industrije eksploatišu naš instinkt za akumulacijom statusnih simbola kojim signaliziramo svoju kompetentnost i relativnu vrednost u društvu.

Kako se odupreti?

Jedini način da se odupremo tim marketinškim manipulacijama i ne izgubimo kompas jeste da postanemo svesni mehanizama koji se nalaze u njihovoj pozadini i da prepoznamo prave vrednosti kojima treba da budemo vođeni pri činjenju svakodnevnih izbora. Niko nije imun na ta iskušenja i zato smatram da nam je predmet Vrline i vrednosti kao životni kompas, pod uslovom da je adekvatno koncipiran, preko potreban.

Gde je škola u toj priči? I zašto porodica ne može sama?

Slažem se da je nuklearna porodica kamen temeljac društva i kao takva najvažniji faktor u pravilnoj socijalizaciji dece, ali više ni zdrava, netaknuta porodica ne predstavlja zaštitni faktor u onoj meri u kojoj je predstavljala u prošlosti jer je naša društvena realnost postala previše kompleksna i deca su postala stihijski izložena uticajima koje više ni najangažovaniji roditelji ne mogu da kontrolišu.

Zato je bitno da škola kao ustanova i kao sekundarna (a nažalost, u mnogim slučajevima i primarna) zajednica treba da „uskoči” i preuzme na sebe lavovski deo posla u adekvatnoj socijalizaciji i izgradnji moralnosti dece. Naravno, bitan je širi društveni kontekst, ali njime vladaju sile kojima je jako teško upravljati.

Tržište funkcioniše po principu potražnja-snabdevanje. Proizvodi i usluge koji ekploatišu naše niže porive će postojati jer su niži porivi deo naše prirode, koje je sve teže zauzdati jer postajemo dezorijentisani obiljem stimulusa kojim smo okruženi. No, škola je jedan relativno izolovan sistem u koji je lakše uvesti red i odrediti pravila ponašanja i sankcije za kršenje istih. Škola je mesto u kojem deca provode dobar deo svog vremena. To je njihov drugi dom. I zato smatram da je fokus na škole u ovom trenutku najbolja strategija za postizanje pozitivnih promena i vraćanje dece na pravi put.

Želim da jedna stvar bude savršeno jasna. Nikako ne želim da sugerišem da vi, nastavnici, ne obavljate svoj posao kako treba. Imam punu veru u sposobnost naših prosvetara da ispunjavaju svoje radne obaveze savesno i realizuju školski program onako kako je to predviđeno.

Na osnovu svog trogodišnjeg iskustva sa kolektivom škole koju pohađa moje dete kroz aktivnosti Saveta roditelja i Školskog odbora i Tima za zaštitu učenika od zlostavljanja i zanemarivanja, mogu da kažem da mi je savršeno jasno da predstavljate grupu pristojnih ljudi koji se, uprkos brojnim izazovima sa kojima se suočava, maksimalno trudi da sve što radi, radi u najboljem interesu dece. Verujem da im kroz lično ponašanje dajete dobar primer i da dajete sve od sebe da im kroz svakodnevnu interakciju usadite pozitivne vrednosti. Ne smatram da je, u odnosu na vreme u kojem sam ja pohađala nastavu, opao kvalitet nastave ili školskog kadra.

Želim da naglasim da se širi društveni kontekst u kojem se to obrazovanje odvija radikalno promenio i želim da apelujem na vas da iskoristite autonomiju koju imate kako biste nadoknadili propuste koje kao društvo trenutno činimo pri socijalizaciji dece i kako biste rad svoje škole prilagodili uslovima života koji očekuje našu decu.

Svet je drugačije mesto u odnosu na ono u kojem smo mi, samo jednu generaciju ranije, sedeli u školskim klupama. Problemi sa kojima će se oni suočavati su problemi drugačije vrste od onih sa kojima smo mi morali da se nosimo i za to će im biti potreban drugačiji set veština od onih koji je škola tradicionalno razvijala. Rastuća složenost društvenog života i problema sa kojima moramo da uhvatimo ukoštac izazvali su polarizaciju društva koja je vidljiva u svim sferama, a koja dodatno onemogućava rešavanje tih problema. Znam da će ovo zvučati kao još jedna floskula, ali sada je više nego ikad bitno da budući nosioci društva umeju da budu rezilijentni, da razmišljaju kritički, budu kreativni i da imaju izvanredne veštine ostvarivanja dijaloga, saradnje i razumevanja svojih neistomišljenika.

Sa novim predmetom i definisanjem identiteta škole ste dobili priliku da napravite korak u pravom smeru.

Iskoristite tu slobodu, molim vas.

Ne čekajte da vam društvo dodeli ugled koji zaslužujete, već se za njega izborite.

Podignite svoje standarde i nemojte olako da prihvatate kompromise.

Nemojte da tolerišete bahate učenike i roditelje.

Ukoliko se nekome to ne dopada, neka prebaci svoje dete u drugu školu. U privatnim ustanovama će uvek biti mesta za tatine sinove sa dubokim džepovima.

Deci su potrebne struktura i stabilnost. Sloboda bez jasnih granica samo pojačava konfuziju u kojoj se ionako već svi nalazimo. Potrebne su im jasne smernice kako da postanu dobri ljudi i korisni članovi društva kojem pripadaju. Školski etos koji bi na eksplicitan način promovisao univerzalno dostojanstvo svakog pojedinca, učio decu kako da izgrade lični integritet i kako da daju pozitivan doprinos društvu bi predstavljao dobar početak.

Nema sumnje da je način na koji su nadležna ministarstva reagovala sraman, da su vas sve stavili pred svršen čin i prebacili na škole odgovornost za rešavanje problema bez ikakve podrške i smernica. Svima nam je jasno je da je krv na svačijim rukama, a samo je na vaša pleća spala odgovornost da tu krv sa svih nas sperete. To nije u redu. Razumem vaš revolt i rezigniranost i pritiske koje nepravedno trpite. Razumem da se osećate izdato od strane onih čiji je glavni zadatak da vam pružaju podršku.

Ali vas kao roditelj preklinjem da preispitate svoju poziciju.

Kao što se vi osećate izdato i prepušteni sami sebi, tako se i naša deca kolektivno osećaju napušteno od društva koje im ne daje prave smernice u pripremanju za život i izazove sa kojima će morati da se nose. Koliko god da ste vi žrtva jednog pokvarenog sistema, oni su još veća. Vi se, uz roditelje, nalazite u retko privilegovanoj poziciji da iz prvih redova neposredno posmatrate i usmeravate proces stvaranja čoveka. Nemojte da se te privilegije odričete i da olako shvatate njenu težinu. To što je vaš rad potcenjen ili neprepoznat ne znači da je moć koju imate da oblikujete decu, a samim tim i njihovu budućnost, išta manje stvarna. Svaka naizgled beznadežna situacija zahteva pojavu heroja koji će biti dovoljno hrabar i samopožrtvovan da se uhvati ukoštac sa nemani. Molim vas da budete ti heroji jer je sasvim jasno da osim vas nikoga drugog nemamo.

I.G.