Kako bismo, uz mrvicu volje, mogli da rešimo problem nasilja u školama

Foto: Canva

Nasilje, nasilje, nasilje. Tema s kojom ležemo i s kojom se budimo. Narastalo je najpre polako, pa onda sve jače i jače, navikavajući nas, sistemom kuvane žabe, na novu normalnost. Na život u društvu u kom buja agresija.

Zapostavljene dece je više nego ikad. One s kojom roditelji malo razgovaraju, koja retko ručaju s porodicom, čiji su mama i tata u trci da budu uspešniji od drugih u svom okruženju, zaboravili pravu definiciju uspeha.

I to sada uzima danak.

Naravno da su svi pogledi uprti u vrh obrazovnog sistema, u ljude koji bi trebalo da vode ovo društvo. Od njih očekujemo da nam daju rešenje, da nam pokažu izlaz.

Da li zato što veruju da to jeste rešenje ili što ne znaju drugačije, oni pišu nove pravilnike, smišljaju nove timove, prebacuju disciplinske prestupe sa ovog na onaj nivo, povećavaju kazne. A nasilje raste, kao kvasac kad ga zalijete toplom vodom.

Juče je održan protest i nastavnici su štrajkovali. Zahtev – da se napad na aktere obrazovnog procesa tretira kao napad na advokata. Kazne će biti veće. Zahtev prihvaćen, svi srećni.

A sećate li se kada je pre nekoliko meseci na sva zvona objavljeno da se nasilje više neće tolerisati te su u tom cilju kazne za roditelje nasilne dece povećane. Minimalna kazna nije više 5.000 već 50.000. I šta nam je to donelo? NIŠTA. Znate li zašto? Pa zato što nikada nijedna kazna nije izrečena. Svejedno je kolika je, kad se takvi procesi pred sudom ne vode ili se vode u ekstremno retkim slučajevima.

Pa dobro, a zašto se ne vode? Zato što su procedure izuzetno komplikovane i za pravnika, a kamo li za prosečnog nastavnika. Ako roditelji reše da za svoje dete koje je bilo nasilno i koje je škola pokušala da disciplinuje, angažuju advokata, on će, skoro sigurno, pronaći grešku u proceduri, pa će na kraju školi ostati samo da se izvini što je uopšte bilo šta pokušala. Možda je učenik nacionalna manjina, a oni mu nakon incidenta nisu ponudili da s njim govore na njegovom jeziku? Da, to se stvarno dogodilo i nasilnik nije kažnjen zbog propusta u proceduri.

Školama trebaju tri stvari. Samo tri. Više stručnih ljudi, manje procedura i institucije koje sarađuju. Ništa osim toga. Sve i da se nijedno slovce u zakonu ne izmeni, to će biti dovoljno. Jer nama zakoni na papiru nisu loši. Loša je njihova primena u praksi.

A sve bi se to moglo, uz malo volje, za tren oka.

Evo i kako.

Neka jedna prosečna beogradska škola ima 1000 đaka. Svih 1000 će ovog septembra od Beograda dobiti po 20.000 dinara za udžbenike. Socijalno ugrožena deca svakako će ih dobiti od Ministarstva. Ali, njihovim roditeljima će ovaj novac sigurno značiti da kupe pribor, rančeve i druge neophodne stvari. Hajde da pretpostavimo da je takvih čak 20%. Ostaje nam 800 đaka koji će dobiti, samo u jednoj školi, ukupno 16 miliona dinara. Da, dobro ste pročitali. To je oko 136.000 evra. Svake godine grad daje taj novac, na ovaj ili onaj način. A zamislite da svake godine ta jedna škola dobije taj novac, ne tako što će se on razdeliti deci i potrošiti na sitnice, već tako što ćemo zaposliti ljude da se tom decom i porodicama bave?

Za 136.000 evra jedna škola može MNOGO.

Može da zaposli socijalnog radnika koji bi obilazio porodice problematične dece i s njima zaista radio. Primer: Dečaci u Toponici zlostavljali devojčicu. Socijalni radnik zaposlen u školi istog dana obilazi porodicu, obavlja razgovor, procenjuje situaciju i u dogovoru sa psihologom i pedagogom određuje mere dodatnog rada. Na primer, dve radionice nedeljno u školi za roditelje i dete. Roditelji odbijaju? Kazna stiže EKSPRESNO, kao za parking. Za svaki propušten termin.

Može škola od tog novca, pored toga, da zaposli psihologa i pedagoga koji bi se bavili samo decom. Koji bi radili preventivno, osmišljavali radionice, obavljali individualne razgovore, koji bi imali kad da VIDE decu.

Može, još dodatno, da zaposli pravnika koji bi se pobrinuo za to da nikada nijedan slučaj nasilja u školi ne prođe nekažnjeno zato što „nije ispoštovana procedura“. Jer to je, zapravo, najveći problem koji škole imaju. Da, sekretar škole jeste pravnik. Ali pravnik koji se bavi poslovima sekretarice i kadrovske službe.

Ostalo bi tu još novca da se pošalje u neku školu van Beograda, pa da se i u njoj pojačaju kadrovi i na sličan način reše problemi.

Da se sačuvaju životi naše dece i nastavnika.

Da li postoji IŠTA veće i važnije od toga?