Ovogodišnji rezultati završnog ispita za učenike osmog razreda u Srbiji izazvali su ozbiljnu zabrinutost i nevericu u zbornicama širom zemlje. Tradicija, prema kojoj su učenici po pravilu ostvarivali bolje rezultate iz srpskog jezika i književnosti nego iz matematike, definitivno je prekinuta. Ovaj trend, koji je započeo još prošle godine, sada je potvrđen, ostavljajući prosvetnu javnost pred zatvorenim vratima statistike.
Kao neko čija je uža oblast srpski jezik, neću olako izvlačiti zaključke iz golih brojki kada je reč o matematici. Da bi se razumeo napredak ili promena u tom segmentu, potrebna je stručna analiza koja bi obuhvatila težinu zadataka, strukturu testa i njegove objektivne domete. Međutim, ono što kao profesor srpskog jezika mogu – i moram – da uradim, jeste da lociram korene loših rezultata iz maternjeg jezika. Iako ove godine nisam predavao osmom razredu, iskustvo i uvid u sistem jasno pokazuju da je ovogodišnji test, svojim iskorakom ka PISA modeliranju, samo ogolio sistemske pukotine koje godinama ignorišemo.
Kuća se gradi od temelja: Iluzija elementarne pismenosti
Elementarna pismenost – učenje ćiriličnog i latiničnog pisma, savladavanje tehnike čitanja i razumevanje jednostavnijih tekstova – ekskluzivni je zadatak nižih razreda osnovne škole. Ipak, realnost u petom razredu izgleda poražavajuće: gotovo polovina učenika, a neretko i više, dolazi na predmetnu nastavu bez savladane azbuke, mešajući dva pisma i čitajući na nivou koji onemogućava praćenje bilo kakvog složenijeg sadržaja.
Izvan okvira učenika koji rade po IOP-u (gde se određeni ustupci sa pravom tolerišu), za opštu populaciju učenika ovo je apsolutno nedopustivo.
Kada učenik u petom razredu ne zna smisleno da se izrazi ili da tečno pročita rečenicu, nastavnik srpskog jezika se nalazi pred nemogućom misijom. Predmetni nastavnik, pritisnut obimnim i zahtevnim gradivom, jednostavno nema ni vremena ni sistemskog prostora da obavlja posao koji je morao biti završen u prvom ciklusu obrazovanja.
Zašto učitelji nisu krivci?
Najlakše je svu krivicu svaliti na učitelje, ali to bi bilo krajnje nepravedno i površno. Nastavnici razredne nastave rade u okviru objektivnih ograničenja koja im nameće sam sistem. Ipak, mora se otvoreno priznati jedna boljka koja proizlazi iz te prakse: ocene su nerealno visoke.
Kao i u višim razredima, prisutna je ozbiljna divergencija između formalnog uspeha u dnevniku i realnog znanja koje učenik poseduje. Zaključena petica prečesto je rezultat pritiska, želje za mirom u kući ili linije manjeg otpora, a previše retko odraz stvarne funkcionalne pismenosti.
Evropski paradoks: Srpski jezik na margini satnice
Ključ problema, međutim, leži u matematici vremena. Ako uporedimo broj časova maternjeg jezika u nižim razredima kod nas i u zemljama čijim obrazovnim sistemima deklarativno težimo, dolazimo do frapantnog podatka: Srbija ima jedan od najnižih fondova časova maternjeg jezika u Evropi (svega 5 časova nedeljno u nižim razredima).
Francuska, na primer, ima duplo veći fond časova u ranom obrazovanju.
Zemlje sa vrha PISA liste sistematski ulažu najviše vremena upravo u ranu pismenost. Kroz nastavu i broj časova maternjeg jezika, ali i predmete gde se pismenost „vežba“.
Ako želimo funkcionalnu pismenost – a to je sposobnost da se pročitan tekst razume, analizira i primeni u realnom životu – moramo shvatiti da se ona ne uči naprečac u osmom razredu. Ona se vežba i automatizuje od prvog razreda. U višim razredima naš fond časova je uporediv sa drugima, ali i dalje predstavlja zakonski minimum. Bez jake baze u razrednoj nastavi, svaka nadgradnja u predmetnoj nastavi je zidanje kule od karata.
Pritisak gradiva, ekranska pažnja i PISA standardi
Dok je fond časova na minimumu, nastavni program za više razrede je maksimalno opterećen. Od petog do osmog razreda, učenicima se isporučuje gotovo kompletna gramatika srpskog jezika i izuzetno zahtevna književna teorija. Na sve to nadovezuje se lektira koju danas retko ko čita. Učenici dolaze u peti razred bez ikakvih čitalačkih navika, a suočavaju se sa tekstovima koji traže duboku koncentraciju.
U doba pametnih telefona i algoritamski skraćene pažnje, funkcionalna pismenost je prva žrtva. Kada se gradivo mora pretrčati da bi se ispunila forma, časova za vežbanje, analizu i primenu teksta gotovo da i nema. A upravo je to ono što ovogodišnji test – modeliran delimično i prema PISA standardima – traži. Naš sistem i dalje priprema učenike da reprodukuju definicije, dok test traži da oni misle pomoću jezika.
Kako dalje?
Struka već dugo nudi rešenje koje donosioci odluka uporno ignorišu: neophodno je povećanje fonda časova maternjeg jezika, pre svega u nižim razredima.
Međutim, ovo povećanje ne sme biti izvedeno mehanički i birokratski. Dodavanje novih časova srpskog jezika na već pretrpane rasporede časova samo bi dodatno opteretilo decu koja ionako pucaju pod šavovima od broja predmeta. Rešenje je u kompletnoj reformi i restrukturiranju nastavnih planova – smanjenju broja suvišnih sadržaja i fokusu na ono što je suština svakog obrazovanja: jezik kao oruđe za mišljenje.
Sve dok srpski jezik tretiramo kao jedan od mnogih predmeta, a ne kao temeljnu kompetenciju iz koje izvire razumevanje svih ostalih nauka (uključujući tu i matematiku), završni ispiti će za nas biti bolno otrežnjenje, a PISA testovi nedostižna realnost.
Autor: Milan Stanković, prof. srpskog jezika i književnosti iz Bora













Apsolutno su krivi učitelji. Ceo tekst laži i opravdanja po starom srpskom običaju da se objasni da je neko drugi kriv. Samo vam fali da opet izvedete decu na ulice zbog protesta jer deca ne znaju ono zbog čega primate platu.
Sram Vas bilo! Uđite u razred sa 28 učenika, među kojima imate i dete koje radi po IOP-u i učite ih SAMO da drže olovku i sede, pa ću Vas pitati koliko će Vam vremena trebati i kakvi će biti rezultati Vašeg rada!
A da ste malo bolje obavešteni, znali bi da deca nisu izvođena ba proteste… I ne kaže se „fali“! Vrati se u prvi razred!
Kaže se „fali”. Ali u pravu ste, a „gospodina” sram bilo!
Potpisujem svaku reč. Profesor sam srpskog jezika i književnosti i znam zašto ovakav tekst. Ogorčenje zbog sve goreg položaja predmeta u odnosu na ostale. Svi smo mi krivi ako prihvatamo sve to. Godinama se borim za povećanje broja časova, za baziranje na funkcionalnoj pismenosti i kritičkom mišljenju, ali bi to bilo moguće kad se izbace suvišni sadržaji koji opterećuju i decu i učitelje i grešne nas-nastavnike, primorane da dešifrujemo hijeroglife petaka koji mešaju pisana i štampana slova, ćirilicu i latinicu i ,, sriču“ gore nego u prvom razredu.
Svi znaju za taj problem kada su ocene nerealno visoke, a znanja na niskim granama, ali opet ne našom krivicom, jer smo mi samo taoci birokratskih šablona, s jedne strane, i roditelja sa one druge strane.
Nešto mora da se menja, ali ja posle 39 godina staža nemam snage da se borim s vetrenjačama. Onima koji ostaju u prosveti neka je dobri Bog na pomoći!
To „fali“ može da se kaže u neoficijelnoj, uličnoj komunikaciji. To je žargonski izraz. U pristojnoj, oficijelnoj komunikaciji kaže se „nedostaje“.
Izvini nisam te prepoznao za oficijelnu komunikaciju. Što se ostalih tačno se reflektuje ono što sam napisao. Skupina nesposobnih neradnika kojima su uvek drugi krivi i da izvodili ste decu na ulice zlotvori. Ukoliko niste sposobni da radite ima ko jeste a uskoro će i biti tako.
Da, kaže se „fali“ ili“ nedostaje. Nije ispravno „hvali“. To je isto kao „rđavo“ i „hrđavo“.
kako nisu izvodjena? i jos nesto, deca su videla od nastavnika i ucitelja blokadera „sablon“ i samo to sad primenjuju
Ako hoćemo realno onda apsolutno su krivi roditelji i sami đaci.
Opisna ocena (obavezno afirmativna!) mog kolege učitelja za jednog prvaka glasila je:
„Učenik je uspešno savladao 19 slova azbuke.“
Zakon kaže da prvi i drugi razred NE MOŽE DA SE PONAVLJA, već se učenik „prevodi“ u sledeći razred.
Bez 11 slova ćirilice ide da uči 30 slova latinice.
To dete ostaje zauvek nepismeno i ne smatram da je moj kolega učitelj kriv zbog toga.
Neka deca ( cenim 20% – 30%) ne mogu da savladaju azbuku za godinu dana, a neka – nikad.
Niste se setili vi I kolega da postoji nešto što se zove individualizacija nastave pa iop … Bitno je da su deca nesposobna a vi Bogom dani.
Potpisujem svaku reč. Profesor sam srpskog jezika i književnosti i znam zašto ovakav tekst. Ogorčenje zbog sve goreg položaja predmeta u odnosu na ostale. Svi smo mi krivi ako prihvatamo sve to. Godinama se borim za povećanje broja časova, za baziranje na funkcionalnoj pismenosti i kritičkom mišljenju, ali bi to bilo moguće kad se izbace suvišni sadržaji koji opterećuju i decu i učitelje i grešne nas-nastavnike, primorane da dešifrujemo hijeroglife petaka koji mešaju pisana i štampana slova, ćirilicu i latinicu i ,, sriču“ gore nego u prvom razredu.
Svi znaju za taj problem kada su ocene nerealno visoke, a znanja na niskim granama, ali opet ne našom krivicom, jer smo mi samo taoci birokratskih šablona, s jedne strane, i roditelja sa one druge strane.
Nešto mora da se menja, ali ja posle 39 godina staža nemam snage da se borim s vetrenjačama. Onima koji ostaju u prosveti neka je dobri Bog na pomoći!
Gospodine, nisu svi nastavnici bili u štrajku i nisu svi „izvodili decu na ulice“. U tekstu se govori o osnovnoj školi. I ukazuje se na problem koji je u našem školstvu prisutan već godinama i decenijama, a to je značajno manji broj časova maternjeg jezika u odnosu na druge zemlje koje na testovima funkcionalne pismenosti pokazuju mnogo bolje rezultate od naših učenika. Kada se tekst koji se čita, a prilično je jasan, ne razume, onda to ukazuje baš na ono o čemu tekst i govori – nedostatku funkcionalne pismenosti. To očigledno nije problem samo kod učenika.
Nerealno visoke ocene baš kreću od učitelja. Roditelji nemaju realnu sliku u nižim razredima , dođu učenici u peti a mnogi ne znaju da prepišu sa table kako treba tekst, mešaju ćirilicu i latinicu. Zatim treba da se naviknu da sede u klupama po šest časova a oni navikli po tri ili četiri. Treba uvesti u petom razredu, da na nivou svih škola urade prvi test iz matematike , srpskog i engleskog isti za sve škole i da se rezultat tog testa upiše u dnevnik, a ne da se rade neki inicijalni testovi po nahođenju nastavniks Pa na kraju školske godine da se uradi isti test za te predmete za celu Srbiju…pa da tada vidimo rezultate.
Te ocene kreću od roditelja.
Ako si jednom bio u školi onda znaš.
Ovde nije reč o tome da li može da se kaže ili ne može, može i ćoše umesto ugao, i ćorak umesto neuspeo pokušaj. Kada se o nečemu razgovara na nekom obrazovnom portalu, i kada se o nečemu polemiše, to ipak vuče na ono što je jedan od prethodnika nazvao „oficijelnom komunikacijom“ što bi u prevodu bilo – zvaničan razgovor. U takvom razgovoru, mislim, treba koristiti termine koji proističu iz književnog standarda. Zato je reč „nedostaje“ u tom kontekstu primerenija.
Taj zvaničan razgovor (na obrazovnom portalu, usmeren ka publici koja ga prati) takođe treba da bude stilski primeren. Elementarno vaspitanje nalaže da se, u ophođenju sa nepoznatim ljudima na takvim portalu, ne koriste uvrede tipa „zlotvori“, „ološi“, „neradnici“, „barabe“ i slično. Oni imaju svoje mesto u rijaliti programima, a sve češće ih, nažalost, čujemo i u drugim kontakt emisijama, pogotovu ako imaju politički predznak. Ipak, obrazovni portali su i zato obrazovni što tome treba da se odupru. Makar i neobjavljivanjem komentara sa takvim izrazima. Jedno je argumentovana kritika, dok uvrede pripadaju drugom funkcionalnom stilu. Ako se pristojnost već ne donosi iz kuće, ili iz škole, ona može da se nauči i na obrazovnom portalu.
Za primarnu edukaciju i vaspitanje odgovornost dele roditelji i učitelji. Učitelji, što pokazuje praksa, nisu u stanju da nauče decu kako se drži olovka. Znači da treba postaviti pitanje i njihove sposobnosti. Šta reći više?
Od petog razreda, deca imaju nedeljno po 4 časa srpskog i 4 časa stranih jezika. E, to je ludilo!
Rad u svim predmetima razredne nastave se odvija pomoću i putem jezika. Stoga, rezultat obrazovnih procesa u svim predmetima zavisi od nivoa funkcionalne pismenosti. Problemi koji postoje, sigurno su vidljivi na kraju nižih razreda i u usvajanju znanja iz ostalih predmeta. Zato je potrebno ozbiljnije se pozabaviti analizom problema koje učitelji realno imaju u radu sa učenicima. To može samo uz njihovu punu uključenost i saradnju.
Treba promeniti sistem obrazovanja. Do 4. razred treba da nauči osnovne pojmove iz matematike,čitanje pisanje i da razume pročitano. Da može da se izražava na osnovnom nivou. Osnovne stvari iz PiD .A od petog detaljno, naravno smanjenje gradiva. Prioritet jezik, istorija, biologija, geografija. Vratiti izborni predmet domaćinstvo kao obavezni. Mnogo toga treba…
Krivi su roditelji i deca. Plaćanje privatnih časova i rad roditelja sa decom je prevršio svaku meru. Škole bi mogle opušteno da se zatvore. Niko ne bi primetio. Deca dangube u školama a rade i uče na privatnim časovima i kod kuće sa roditeljima. A prosvetari? Čekaju da odu u penziju…
U prosveti sam radio 40 godina .Naravno da su učitelji krivi.Znam nekoliko učiteljica koje elementarno ne znaju matematiku i koje bi pre pedesetak godina ponavljale razred.Elementarno ,i to samo u školi ,doduše velikoj ,gde sam radio