Komentar jedne mame na tekst „Snobizam savremenog roditeljstva”:
„Volim teme o roditeljima i deci i zato i hoću da prokomentarišem.
Majka sam troje djece, dva studenta od 23 i 20 godina i jednog srednjoškolca od 16 godina. Najstarije je rođeno u ratu, drugo 2 mjeseca poslije Dejtonskog sporazuma. Treće – kada se iole dobro živjelo.
Ja sam prestrogo vaspitavana, ali njih nikada nisam tako vaspitavala. Najvažnije mi je da su zdravi, živi, radosni. Bitno mi je bilo da izrastu u dobre i poštene ljude i trudim se da uvek idu tim putem. Veoma mi je važno da imamo povjerenje jedni u druge, ma šta da se desi. Povjerenje je stub dobrog vaspitanja. Oni su sva moja radost, hvala Bogu.
Nikad i nikad im nisam rekla da siromašnije od sebe gledaju sa visine. Nikad se nikome nisu nasmijali podrugljivo. Uvijek sam ih učila da pomognu onom kome treba pomoć, naročito bolesnim osobama. Naučila sam ih da vjeruju u Boga jer vjera igra veliku ulogu u odrastanju i stasavanju u ČOVJEKA. I ponosna sam na njih. Vrijedni su, pametni, emotivni. Hvala Bogu.
„Savremeni roditelji” od svoje djece prave snobove, neradnike, osobe koje ne znaju da funkcionišu bez roditelja. Ne mogu. Tako su učeni od pelena. Danas kada se rodi beba, nije se rodila BEBA, nego „princ” ili „princeza”! Sve samo sami „prestolonasljednici”, djeca koja ne prihvataju riječi NEMA, NE MOGU, NE MOŽEŠ.
Nisu djeca kriva. Gvožđe se kuje dok je vruće. Kad naučiš dijete da mu je sve servirano na tacni, bez da ono nešto privrijedi ili uradi, mora biti snob. I takvo dijete, tj.kasnije odrasla osoba ne može se snaći u životu. Prvo razočaranje koje doživi, uglavnom ga pretvara u slabića koji će posegnuti za alkoholom ili ne daj Bože nekom drogom, da bi se nosilo sa raznim životnim situacijama.
Često čujem roditelje koji kažu (sa malim prizvukom ponosa): „Ništa mu ne mogu. Takav je, tvrdoglav!”
NE! Dragi roditelji VI ste od djeteta TO napravili, samo vi, jer vi najviše vremena provodite s njim. Škola je PRVO VASPITNA, pa tek onda OBRAZOVNA ustanova, ali vi ne dozvoljavate prosvjetnim radnicima da vaspitavaju vašu djecu. Za vas je pedagogija i psihologija strani pojam.
I još bih mogla pisati, ali čemu?!
I izvinjavam se roditeljima koji su znali stegnuti srce i vaspitati svoju djecu. Malo ih je, ali ih ima.
Veliki pozdrav od jedne majke, ponosne i na sebe i svoju djecu, koja ne traže ajfone, markiranu odjeću i obuću, auto, Karibe i sl…”
Anđelka, mama troje dece