Rezultati ovogodišnjeg završnog ispita iz srpskog jezika i književnosti pokrenuli su očekivanu raspravu o težini testa. Manji broj bodova u poređenju sa matematikom i izbornim predmetom mnoge je naveo na zaključak da je uzrok u zahtevnosti zadataka. Pažljiv uvid u strukturu testa, međutim, otkriva jednu zanimljiviju i značajniju pojavu: ispit je pokazao stvarni domet učeničke čitalačke i funkcionalne pismenosti.
Gramatički deo testa počivao je na sadržajima koji godinama predstavljaju okosnicu nastave srpskog jezika. Prepoznavanje vrste reči, sintaksičke službe, glasovnih promena, glagolskih oblika, zavisnih rečenica i padežnih značenja pripada osnovnom korpusu znanja koje učenik osmog razreda susreće tokom čitavog školovanja. Reč je o gradivu koje se obnavlja, sistematizuje i proverava iz godine u godinu. Tu najpre dolazimo do pojma funkcionalne pismenosti. Nije dovoljno da učenik zna šta je pridev, ako ne ume da ga prepozna u konkretnoj rečenici. Definicija uslovne rečenice je jedno, a njeno logičko uočavanje u tekstu – nešto sasvim drugo. Isto važi i za prisvojnu zamenicu i za glasovne promene.
Logika, a ne mehaničko učenje, stupa na scenu i kada se određuju stilske figure.
Na drugoj strani, značajan broj zadataka zahtevao je pažljivo čitanje, razumevanje konteksta, uočavanje odnosa među idejama, tumačenje stavova i logičko zaključivanje. Pred učenike je postavljen zahtev koji predstavlja samu suštinu obrazovanja: sposobnost da se znanje upotrebi.
U tome se krije i najvažnija poruka ovogodišnjeg testa.
Savremeni učenik odrasta u svetu kratkih formi, brzih informacija i neprekidnog smenjivanja sadržaja. Pažnja se raspoređuje na više strana istovremeno, a čitanje postepeno gubi karakter strpljivog i produbljenog susreta sa tekstom. Navika prelistavanja sve češće potiskuje naviku razumevanja. U takvim okolnostima i sasvim pristupačan tekst može postati zahtevan zadatak.
Zato rezultati ovog ispita zaslužuju šire tumačenje. Oni govore o odnosu prema čitanju, o trajanju koncentracije, o sposobnosti praćenja smislene celine i o sigurnosti u primeni znanja. Svaki propušteni detalj u tekstu, svaka neprepoznata logička veza i svaka površno pročitana rečenica postepeno se pretvaraju u izgubljene bodove.
Posebnu pažnju privlači činjenica da su neki zadaci bili rešivi i onda kada učenik nije siguran u značenje pojedine reči. Kontekst, situacija i logika teksta vodili su ka tačnom odgovoru. Tu dolazi do izražaja razlika između memorisanog znanja i funkcionalne pismenosti. Jedna počiva na reprodukciji, druga na razumevanju.
Zbog toga rasprava o budućim testovima zaslužuje drugačije polazište. Razvoj obrazovanja dobija najviše onda kada se jačaju sposobnosti koje stoje iza svakog predmeta: čitanje sa razumevanjem, analitičko mišljenje, povezivanje informacija i zaključivanje. Te veštine predstavljaju temelj na kome počivaju i jezik, i matematika, i prirodne nauke.
Najveći prostor za napredak nalazi se u prvim godinama školovanja. Tada se oblikuju čitalačke navike, razvija jezička sigurnost i nastaje odnos prema knjizi i uopšte čitanju koji kasnije određuje uspeh u svim oblastima učenja. Svaki učenik koji sa lakoćom čita, razume i tumači tekst poseduje snažan oslonac za celokupno dalje obrazovanje.
Ovogodišnji završni ispit iz srpskog jezika i književnosti zato prevazilazi okvir jednokratne provere znanja. On otvara pitanje mesta koje čitanje zauzima u savremenom životu mladih ljudi. A odgovor na to pitanje u velikoj meri određuje i budućnost obrazovanja. Jer tamo gde čitanje postane navika, razumevanje postaje prirodan proces, a znanje dobija snagu da se primeni, poveže i pretvori u mišljenje.
Autor: Milan Stanković, profesor srpskog jezika i književnosti iz Bora













Napišite odgovor