Roditelji – šminkeri, šta radite to sa sopstvenom decom?

Roditelji-šminkeri posebna su kategorija, nastala poslednjih desetak godina. Njihov je broj u porastu konstantnom, pri tome se ovaj pojam sve manje tiče robnih marki, a sve više poremećenih odnosa, modela učenja i ubijanja detinjstva i onoga što ono sobom nosi. Ukratko, to je stvaranje malih snobova još od ranog školskog uzrasta i sve ih je više u predškolskom periodu.

Foto: Canva

Sigurno ste ih primetili, a ako su oni van krugova u kojima se krećete, možete ih prepoznati po njihovoj deci.

Da krenem0 od najmlađih naraštaja. Devojčice i dečaci dolaze u nemalom broju ofarbane kose u vrtić. Tu strahotu ne umanjuje činjenica da je boja periva. Dolaze i sa pramenovima, srebrnim prelivima, dečjim veštačkim noktima, jer su lakirani nokti u devojčica predškolskog uzrasta već pase. Gledaju to druga deca, zbunjena, požele slično i samo najuporniji roditelji uspevaju da odole trendu. Devojčice na sebi redovno imaju previše čipkane hulahopke i sve češće su u štiklama za devojčice(?!)

Da li podatak da među roditeljima koji ovaj trend podržavaju ima ozbiljnih, načitanih intelektualaca, priznatih u svom poslu, umanjuje ovu strahotu? Ne, naprotiv. Šta se dešava u njihovim glavama onog momenta kada uđu u te uvrnute radnje i požele to za svoju decu? Iskreno, problem i rešenje problema ili blaže rečeno, rešenje i odolevanje ovakvim izazovima stvar je koju samo roditelj može da reši. A on, umesto toga, podstiče uvrnutost!

Devojčice u prvom razredu osnovne škole dolaze sa mnogo nakita na sebi, u najskupljim krpicama, sa stavom „Baš me briga, može mi se“, kraj citata. Lično sam čula đače prvače da ovo izgovara. Dakle, daleko od toga da je samo fizički izgled postavljen kao prioritet i da se detetu oduzima pravo da bude dete, prlja se, nosi komotnu odeću, smeje se i šali. Na sve to, podstiče se i bahat, bezobziran stav. U početku prema vršnjacima. A pri tome, kao da imaju njuh da prepoznaju vaspitanu decu i ustreme se na njih. Kasnije svu tu nekulturu i nepoštovanje prenose na nastavni kadar, starije ljude, u prevozu, parku. U bioskopu ili kojim slučajem pozorištu dižu noge na sedište ispred sebe, preglasno komentarišu, telefoniraju, a naše bolesno društvo ih još neguje.

U petom razredu osnovne škole devojčice ispravljaju ili uvrću kosu peglom za kosu! Nose bezobrazno mnogo novca, jer je blam poneti bilo šta od kuće za užinu, ostaju do 22 sata i kasnije napolju. Svađaju se, u početku sa okolinom, a onda sve češće sa onima koji su ih takvima napravili. Ni tada slepi roditelj ne vidi da crveno za uzbunu zvoniiiii, već krivce i odgovorne traže u sistemu, okolini, pravilima… Ilustracije radi, poznanik mi je rekao da se u Grčkoj družio sa ljudima različitih profila i da je većina decu oblačila normalno, kupovale su se udobne patike, prihvatljivih cena. Kaže, „Tako obične patike su kupovali mnogo imućniji od moje porodice, a kada smo došli u Srbiju odjednom je mojoj ćerki od suštinskog značaja bila marka i cena patika koje će nositi.“ On i porodica su se letos odselili iz Srbije.

Da li to majke i očevi od malih nogu hoće dobro da udome svoju decu ili još gore da na njima zarade? Da li baš ni mrvu svesti nemaju da upropašćavaju nekoga koga su silno želeli? Koja je ideja vodilja roditelja kada na neku proslavu u kasne sate povedu dete, jer ono baš hoće sa njima, da bi onda čitavo veče sa svojih četiri godine provelo na telefonu? Što ste i išli na proslavu ako nemate gde malo dete da ostavite? Da li toliko ne možete da se odreknete baš nijednog svog zadovoljstva?

Majko, ti što dete svoje mučiš i detinjstvo mu uskraćuješ, jesi li bila voljena kao dete, jesu li te mazili, pričali sa tobom? Da li si stvarno nosila štikle u devetoj godini i veštačke nokte i trepavice? Šta god da je razlog tvog nezadovoljstva, nemaš prava da uništavaš dečji život i radost i direktno utičeš na još nekolicinu dece, jer je tvoje bahato, umesto voljeno i prihvaćeno!

O ti, oče, jesi li bio željeno dete ili su te ceo život gurkali? Da li ti je tata provodio vreme po kafanama, a mama sama uvek sa vama ostajala ili si u izobilju rastao, pa je to jedino merilo bogatstva koje poznaješ? Jesu li te u nečemu što si silno želeo da uradiš tvoji roditelji podržali ili baš ništa nisi želeo? U čemu si stvarno dobar osim imanju novca i moći? Jesu li to tvoji najveći dometi? Koji god da je poriv u tebi, da se ponosiš praveći od sopstvenog deteta nečoveka, ne smeš to da radiš, protiv ljudskosti je!

Već mi je zlo, dalje niz nastavite sami, jer sam, na žalost, sigurna da imate ovakve i slične primere u svom okruženju.

Piše: Ivana Stanisavljević, vaspitač već 15 godina

Izvor: Roditeljstvo i odrastanje