Idemo kroz život slušajući ljude koji “su dobro ispali zahvaljujući čvrstoj ruci”, a živimo u svetu punom nasilja i emocionalnih rana

“Roditelji su me tukli dok sam bio dete i nisam traumatizovan‚” reče čovek koga je bivši partner prijavio za nasilje.

“Kada sam bio dete ostavljali su me da plačem sam dok ne bih zaspao i to nije ništa strašno, čak se i ne sećam.” reče čovek koji svaki dan provodi sate na društvenim mrežama i ima problem sa spavanjem.

“Kažnjavali su me dok sam bio dete i dobro sam ispao.” reče čovek koji svaki put kada napravi grešku sebe strogo osuđuje i samokažnjavanja.

“Kada bih postala hirovita kao mala, tata bi me zaključavao u sobu da učim sama i danas sam mu zahvalna‚” reče žena koja pati od anksioznosti i ne razume zašto se toliko plaši da bude u malim prostorima.

“Roditelji su mi govorili da će me ostaviti samu ili da će me dati strancu kada bih bila besna. Ali ja zbog toga nemam traume.” reče žena koja je pronašla partnera koji ne pruža ljubav, a ona oprašta neverstva samo da se ne bi osetila napušteno.

“Bilo je dovoljno da me mama pogleda da shvatim da treba da se smirim smesta. To je bila disciplina.” reče žena koja ne može da uspostavi kontakt očima sa autoritativnim osobama bez da se oseti posramljeno.

“Kao mali dobijao sam batine kaišem i danas sam dobar čovek‚ čak profesionalac” reče čovek koga su komšije prijavile policiji zbog pijanstva i vikanja na ženu.

“Moji roditelji su me terali da učim ono što može da donese kasnije novac i vidite kako mi dobro ide‚” reče čovek koji sanja o petku svaki dan jer je očajan zbog toga što radi posao koji nije želeo.

“Kada sam bila mala morala sam da sedim mirna sve dok ne pojedem svu hranu iz tanjira, a čak su me i nasilno hranili – nisu bili kao ovi popuštajući roditelji‚” reče žena koja ne razume zašto ne može da ima zdrav odnos prema hrani i zašto je u adolescentnom dobu razvila poremećaj ishrane.

“Moja majka me je naučila da na ćuške kad mnogo pogrešim. Hvala joj na tome.” reče žena koja mora da konzumira cigarete kako bi kontrolisala svoju anksioznost.

“Zahvalan sam mami i tati za svaki udarac i kaznu, jer da to nisu radili ko zna šta bi sa mnom bilo.”, reče čovek koji nikada nije mogao da uspostavi zdrave partnerske odnose i koga sin stalno laže jer ga se boji.

I tako… idemo kroz život, slušajući ljude koji tvrde da su dobri ljudi bez trauma, a paradoksalno, živimo u svetu punom nasilja i ranjenih ljudi.

Autor: Joshua Shrum