“Smej se ti, pa ćeš posle da plačeš” – zvuči li vam ovo poznato?

“Smej se, se smej… Posle ćeš da plačeš“ i “Ma, mnogo mi ti znaš!“ su dve rečenice koje smo slušali dok smo stasavali u ljude i koje neretko govorimo svojoj deci. Ove rečenice su jedan od glavnih krivaca koje nas sprečavaju da uživamo u srećnim trenucima i da iznesemo svoje mišljenje. 

Foto: Canva

U našem školsko-obrazovnom sistemu, za razliku od nekih razvijenijih država, ne postoji predmet SREĆA, niti KREATIVNOST, a oba su veoma važna i potrebna.

Strah od neuspeha predstavlja glavnu kočnicu na putu ka sadržajnom i srećnom životu. Plašimo se neuspeha jer smo se, još kao deca, osećali postiđeno ukoliko nismo uspešno završavali zadatke koje su pred nas postavljali odrasli. Sećam se imperativa, iz mog detinjstva, da dete mora obavezno da nauči kako se vezuju pertle pre polaska u školu. Ova “zapovest“ manje-više važi i danas. Bojali smo se dok smo bojili bojanke da ne pređemo crtu,ili da se ne uprljamo dok se igramo.

Sada, kao odrasli ljudi, neretko osetimo strah da će naši planovi ili ideje propasti i/li biti izloženi podsmehu okoline. Dešava se da se zbog neuspeha često stidimo sebe. Razlozi mogu biti najbanalniji – nije nam uspeo kolač, nismo stigli da počistimo stan, nismo uspeli da popravimo neki manji kvar… Do onih ozbiljnijih: nismo dobro prošli na razgovoru za posao ili smo ostali bez nagrade koju smo očekivali.

Lakše nam je da igramo na sigurno, ali tako upadamo u šablone radeći uglavnom samo ono što se od nas očekuje i ono u šta smo sigurni da će uspeti. To nas sprečava da se oprobamo u novim veštinama i uradimo nešto novo i nesvakidašnje. Svaki pojedinac poseduje neki unutrašnji dar i ko zna koliko je talenata ostalo neotkriveno baš zbog strahova koji, u startu, guše kreativnost. 

Trebalo bi da se oslobodimo te bojazni koliko god možemo. Dovoljno je samo da pomislimo koliko je neuspešnih pokušaja napravljeno dok naučnici nisu stigli do novih otkrića, ili umetnici do svojih remek-dela. 

Vrlo je važno da decu, i u školi, i kod kuće, naučimo da su greške sastavni, neizbežni deo života i da su neizostavne na putu ka uspehu. Treba im reći da i mi odrasli imamo svoje slabosti i strahove. To će ih ohrabriti da pokušaju da urade i nauče nešto novo. Stara latinska izreka lepo kaže – Neka ti današnja greška bude sutrašnja učiteljica!

Autor: Marina Raičević, profesorka engleskog jezika iz Bora