Zašto su dijagnoze poremećaja pažnje i hiperaktivnosti danas višestruko prisutnije nego pre 20 ili više godina. Jesu li se promenila deca, naša percepcija ili dijagnostički kriterijumi?
U emisiji Žena za sva vremena govorila je pedagog Snežana Golić koja kaže da razliku između nestašnog deteta i onog koje ima ADHD možemo uočiti po tome što je dete koje ima ADHD ono koje jednostavno ne može da se umiri, kome telo ne miruje iako bi ono samo to možda želelo. Ali upozorava da dijagnozu može dati samo stručnjak, odnosno psihijatar.
Takođe, tvrdi da sistem koji imamo danas nije prilagođen deci, već da je on, hteli mi to da priznamo, mnogo stroži nego što je bio dok je ona sama odrastala.
”Hteli mi to da priznamo ili ne, nije tačno da je u školi danas blaže. To što se sad upisuje u dnevnike, nikada se nije upisivalo. To su nastavnici rešavali, a ne upisivali u dnevnike.” – ističe Snežana Golić.
S ovim se slaže i psiholog Snežana Anđelić.
„Mi smo napravili polje za dijagnoze. Zašto? Zato što smo napravili sistem u kome većina dece neće dobro funkcionisati. Evo ja sam prva koja ne bi mogla da funkcioniše u takvom sistemu. Ne mogu nikog, pa ni sebe da slušam pola sata, a kamo li nekog drugog kako priča, priča… Nema interaktivne nastave, nema mogućnosti pomeranja i šetnje u prostoru. Nema radioničarskog rada, nema kreativnosti… Pa svi ćemo imati dijagnoze kad sedimo na takvim časovima.” – kaže Anđelić.
Dodaje da deca u ovakvom školskom sistemu gube kreativnost jer je kreativnost, zapravo, sloboda. A ako im osporimo svaku slobodu, ubili smo im kreativnost.
”Drugo, deca koja su iole inteligentnija ona će biti zahtevnija. I mi ćemo njih odmah da dijagnostikujemo ili sa hiperaktivnošću ili poremećajem pažnje ili će dobiti etiketu da je nevaspitano. Krajnje je vreme da napravimo reformu obrazovanja koja će biti u skladu sa potrebama dece.” – istiće psiholog Snežana Anđelić.
Selena Trifunović, muzikoterapeut, koja radi u Belgiji sa decom koja imaju neku od ovih dijagnoza kaže da je tačno da naš sistem treba menjati, ali da pri ugledanju na zapad treba paziti da ne pređemo granicu koja je, kako kaže, možda već odvela decu u neku drugu krajnost u tim razvijenijim zemljama.
”Upravo zbog tih problema sa pažnjom o kojima govorimo, deca u Belgiji imaju joga lopte na kojima sede kako bi mogli da skakuću ako im je to potrebno. Zatim na ivicama stola imaju gumene zaštite da mogu da udaraju nogama, tu su im i nekakve loptice za smirivanje, kao i slušalice, za slučaj da ih ometaju zvuci iz okruženja. Treba ipak biti pažljiv da se ne pretera ni u kreiranju tog okruženja koje će pratiti dete.” – ističe ona dodajući da ona, kao vaspitač, ne može da kaže da neko dete ne treba da sedi na joga lopti već da taj impuls koje ono ima treba da se usmeri na drugačiji način.
”To je vrlo tanka nit, gde morate biti vrlo pažljivi” – kaže Trifunović.
Govoreći o uticaju koji roditelj ima na dete, bez obzira na to da li je ono urednog razvoja, Anđelić kaže:
”Moje iskustvo je da su najgora deca savršenih roditelja. Verujte mi. To su najozbiljniji problemi takve dece gde je sve po protokolu, sve na vreme, sve se zna. Deci je potrebno da vide da i mi roditelji grešimo. I onda daje sebi dozvolu da i oni to smeju. Kad vide da nije sve savršeno, ali da se trudimo da živimo jedan ѕdrav život koliko je to moguće i da smo opušteni u tome.” – rekla je Snežana Anđelić.













Jezivo je da jedan psiholog izjavi da ne može nekoga da sluša pola sata, pa sram vas bilo psiholozi ! Da , mogli smo da slušamo pola sata i mora se naučiti da se sluša pola sata , ko ne može da izdrži treba da se leči uključujući i ove psihologa!
Slažem se! Iz teksta proizilazi da deca samo nemo sede ,slušaju i ne učestvuju. I po čemu su deca u školi izgubila slobodu? Volela bih neki argument da pročitam na osnovu kog je izveden taj zaključak? Sloboda podrazumeva i obaveze.
Ono što se u ovakvim tekstovima predstavlja kao „briga za dete“ u stvarnosti je intelektualno odustajanje od same ideje obrazovanja.
Osnovna greška sagovornika nije pedagoška, već logička: oni školu tumače iz perspektive osećaja, a ne iz perspektive rezultata. Škola, međutim, ne postoji da bi bila prijatna, već da bi bila delotvorna. Njena svrha nije da simulira život bez napora, već da pripremi dete za stvarnost koja napor podrazumeva.
Teza da je današnja škola „stroža nego nekada“ ne izdržava ni najelementarniju proveru. Ako je sistem zaista stroži, gde su onda rezultati? Kako je moguće da generacije sa „strožim“ uslovima pokazuju slabije znanje, manju funkcionalnu pismenost i sve lošije rezultate na međunarodnim testiranjima? Strogost koja ne proizvodi znanje nije strogost, već administrativna simulacija reda.
Posebno je problematična teza da je nemoguće „slušati pola sata“. Upravo tu se razotkriva suština problema: nije pitanje da li je to teško, već da li je neophodno. Koncentracija nije prirodno stanje koje se podrazumeva – ona je veština koja se razvija. Ako školu prilagodimo trenutnom nivou pažnje, umesto da pažnju razvijamo, onda smo institucionalizovali infantilnost.
Kada se kao argument navode joga lopte, slušalice i „prostor za šetnju“, onda je jasno da se više ne govori o obrazovanju, već o terapijskom okruženju. Škola nije senzorna laboratorija u kojoj se svaki impuls odmah zadovoljava, već mesto gde se impulsi oblikuju i usmeravaju. U suprotnom, dobijamo generacije koje mogu da funkcionišu samo u uslovima potpune adaptacije okruženja njihovim slabostima.
Pozivanje na „Zapad“ u ovakvim tekstovima je selektivno i površno. Najuspešniji obrazovni sistemi ne počivaju na opuštenosti, već na visokoj strukturi, jasnim kriterijumima i zahtevnosti. Uzimati za primer marginalne ili eksperimentalne prakse, a ignorisati vrhunske rezultate najboljih škola, nije analiza – to je ideološki izbor.
Posebno je opasna teza da će „inteligentnija deca“ biti proglašena problematičnom ako ne mogu da se uklope. Istina je upravo suprotna: inteligencija se najjasnije ispoljava u sposobnosti koncentracije, istrajnosti i savladavanja zahteva. Sistem koji ne traži ništa, ne može da prepozna ni vrednuje ništa.
Na kraju, iza čitave priče o „kreativnosti“ krije se jedna ozbiljna zamena teza. Kreativnost nije odsustvo ograničenja, već sposobnost da se unutar ograničenja stvori nešto novo. Bez znanja, discipline i napora, kreativnost se svodi na improvizaciju bez vrednosti.
Ako školu svedemo na prostor u kome se deca osećaju prijatno, ali ne napreduju, onda nismo reformisali obrazovanje – već smo od njega odustali. I taj vakuum neće ostati prazan: popuniće ga privatni sistemi za one koji mogu da plate, dok će većina ostati u institucijama koje više ne obrazuju, već samo čuvaju.
To nije pedagogija. To je socijalna selekcija pod maskom brige.
Bravo, ono što je najžalosnije jeste da je to trend koji sada prodaju psihologozi , očigledno u toj emisiji nije bila ni jedna zdravorazumna osoba koja bi rekla ovo što ste vi rekli i nažalost sve je manje takvih osoba.
skola uopste nije toliko bitna. naucimo decu da budu samosvesna,vesela,da se bave jos necim sem skolom,da imaju porodicu koja ih docekuje kuci s osmehom i sve ce biti ok! moramo malo da opustimo decu a ne da im nabijamo tenziju
U nastavi sam provela 25 godina života, pa mi se čini da sam kvalifikovana da nešto kažem na temu, parafraziram, kuda ide školstvo u Srbiji.
Čini mi se da smo, kao nikada do sada, u nekom stanju zbunjenosti. Treba pomiriti nekoliko stvari, da bi državna, da kažem narodna škola, bila što bliže potrebama osnovnog i stručnog obrazovanja. A to su dve različite stvari. Prvo, dakle, koncenzus o tome, koji su ciljevi i željeni ishodi osnovnog obrazovanja. Zatim, shodno tome, kreiranje planova i programa. Ali, i ako smanjimo obim nastavnog gradiva, nije gotova priča. potrebno je uzeti u obzir inkluziju, koja je do sada pokazivala veoma skromne rezultate.
Jer, kada se setimo da čas traje 45 minuta, koliko jedan nastavnik ima vremena da sprovodi individualizovanu nastavu? Pa, skoro da ga i nema. Siromašne državne škole sa svojim enterijerima koji podsećaju na mučilišta (drvene klupe koje cepaju garderobu, loša opremljenost kabineta, koji jedva mogu da se nazovu tim imenom i nedostatak puno toga da bi škola bila savremena i privlačna za đake), neusklađeni kriterijumi ocenjivanja, a pre svega, velike razlike među kolegama u zahtevima koje postavljaju učenicima i u kvalitetu izvođenja nastave. . . Odakle početi i koji su realni ciljevi? Ta pitanja su za najveće stručnjake u obrazovanju i tu moraju da budu uključeni autoriteti iz svih oblasti, direktno i indirektno povezani sa obrazovanjem. Dakle, država je na potezu! Prvo na dnevnom redu mora da bude vraćanje dostojanstva prosvetnom radniku, pa sve ostalo…
Da li je „kamo li“ napisala ova phihološkinja (odvratne li reči) ili nazovi novinar? Imamo li polupismene stručnjake ili su polupismeni oni koji nam prenose vesti? Tekst nisam dalje ni čitala, pročitah dve – tri nebuloze i jednu pravopisno netačnu reč i nemam želju dalje da čitam.