Svima onima koji se brinu oko zavedenosti srpske đece imam da, kao majka tri sasvim solidna primerka, saopštim sledeće – sve ovo, NARAVNO, može potpuno propasti. Svetom vladaju sile zla i bezumlja od njegovog postanja, sa povremenim krhkim periodima kakvog-takvog mira i progresa, tu i tamo, češće tamo nego tu.
Dakle, da – sve može propasti. Svaki put kad to pominjete, vi iznova, iz nekog nepoznatog i frustrirajuće dosadnog razloga, otkrivate rupu na saksiji. Svet je saksija sa rupom, vrlo lomljiva pride. Prevaziđite frustraciju tom činjenicom, odrasli smo ljudi. Odrasli ljudi koji će odreda pomreti pre no što se nadaju, iznenađeni brzinom tog događaja, i malo je glupo, u tom kontekstu, opsesivno otkrivati rupu na saksiji.
Nemojte misliti da generacija formirana na velikom usponu distopije nije na tu propast spremna, mnogo spremnija nego mi. Narativi koji su ih oblikovali narativi su otpora nezamislivim i sveobuhvatnim strukturama zla koje upravljaju društvima naopakih običaja (Divergent, The Hunger Games, The Maze Runner – na tom su odrastali, između ostalog. U svetu se radovi pišu o uticaju distopijskih narativa na ativizam Gen Z, ne izmišljam ništa, izuzmimo slobodno činjenicu da sam iz čudnih sklonosti doktorirala na distopijskoj književnosti).
Dakle, ako ništa drugo, pamtiće ovo: postojao je formativni trenutak u njihovim životima u kom nisu bili članovi besvesnog stada. To je važnije nego što sada izgleda, jer svet koji dolazi, svet nadzirane budućnosti, svet tehnofeudalizma, jedan, da izvinete, gadan svet – menjaće se isključivo kroz mikroutopijske projekte.
Menjaće ga pojedinci koji nisu članovi besvesnog stada, organizovani u samonikle pokrete. Ideja da će nas predstavnici transnacionalnog kapitala sačuvati od ekološke katastrofe, gladi, klimatskih migracija i političkih i društvenih sumanutosti svih vrsta ne deluje naročito izvesno. Njegove će fragmente obnavljati deca sa nastrojenjem uma koje ih primorava da koračaju između tačke A i tačke B da pokažu da postoje, da su živi i da jasno vide svoje društvo onakvim kakvo jeste – Hunger games sa Aliekspresa.
Zahvalimo Bogu što ih ima u Srbiji. Sa njima ova zemlja pokazuje da razume vreme u kom živimo, vreme promena koje odavno prevazilaze okvire srpskog društva. Uz sav uspon fašističkih narativa zatvaranja, mitomanija raznih vrsta, i generalno – narcisoidnih ludaka koji upravljaju svetom – ova generacije se na nivou čitavog sveta povezuje na načine koje je nemoguće uporediti sa ijednim periodom poznate ljudske istorije.
Oni ne dele strepnju naše generacije od tog sveta, jer im iskustvo pokazuje da bi sa istim razlozima valjalo strepeti i od samih sebe. A samo oni koji strepe od samih sebe imaju kapacitet da prihvate odgovornost za svet, i možda istinski razlikuju duhove.
Šta god sada uradili, gledaćemo ih na nekim budućim ostrvima otpora, ostrvima koje će sami formirati – ako i dalje budemo tu.
Zato: srećno, deco. Ništa ne možete izgubiti, jer imate sebe. Dosta.
Autor: Monja Jović, doktor književnosti, urednica, dramska spisateljica, majka tri devojke
Lako je teoretisati, stvarnost je nešto drugo.I što bi neko verovao u izjavu nekoga, samo zato što je doktor nauka.Puna nam Srbija i Skupština intelektualaca, a ništa bolje ni sa ove, ni sa one strane.Nekome ne vredi ni škola, ni doktorat, ako ne misli dobro ni svojoj državi, no svome narodu, ni uzavreloj mladosti, ili kako ih nazvaše našom budućnošću.
Fantastican pogled na generaciju! Neverovatni su. Zajednistvo je njihova stvar: a cini mi se da su tome doprinele drustvene mreze; pokazale su im da oni koji imaju isto interesovanje postoje sirom belog sveta… Da se „beskontaktno“ lakse „iskomunicira“, iznosi misljenje, polemise, organizuje… Oni imaju informacije na klik, imaju kontakte, ekspresno traze i nalaze odgovore i resenja. Shvataju koncept sinergije i da „svako zna ponesto“, ali da „svi znaju sve“. Istrazuju svoja prava i citaju i sitna slova u ugovorima. Njihovo metafizicko zajednistvo je potpuno nova svetska sila. Kontra nasem otudjenju i usamljenosti gde je svako sam u svom problemu, zazire od drugog, cutimo, trpimo, nemamo pojma kome (smemo) za pomoc da se obratimo-dakle vrlo laki za zaplasivanje i manipulaciju. Oni su bukvalno kao podzemna voda, sveza i lekovita, nismo imali pojma da tutnji negde duboko ovakvom zivotvornom energijom.
Poštovana Mina,
Vaša konstatacija može biti samo delimično tačna. „Puna je Srbija i Skupština intelektualaca!“ Ne, puna je kvazi intelektualaca, sa kupljenim diplomama, čak i srednjoškolskim! Lako ih je prepoznati : rečnik oskudan, govore floskule, ponavljaju jedno te isto ono što su od nekoga čuli, zamenjuju teze, a često su i fizički neizbalansirani… Dakle, ne vređajte prave intelektualce tvrdeći da poznaju samo teoriju, jer se danas, nažalost, praksom bave uglavnom oni sa nevalidnim dr ispred svog imena…
mnogo filozofiranja a ustvari nistakonkretno nije receno. ovaj clanak je za filozofske novine.
bla i truć
Vrlo, degutantno stivo!!! Sta znaci Vase obrazovanje koje ste stekli kroz skolovanje?
Mozda ste bili, samo „streber“ kako bi to okarakterisala danasnja deca a uz to, vrlo uporno…
Zivotno, sigurno, niste skolovani a uz sve to, u Vasem obracanju se naslucuje politicka obojenost koju samo naivni citaoci ne uocavaju.
Vidide, g-djo, Vi kao majka, bez obzira na obrazovanje i Vase politicko opredelenje, treba da savetujete svoju i tudju decu, da im je mesto u skolskim klupama.
Nepravde, korupcije…su uvek postojale i postojace, slozicete se?
Normalno, moramo se boriti protiv toga, svakodnevno!
Moramo ispravljate nepravde, na dnevnom nivou!
Moramo puno toga, ali Mi, ne deca i to, za stolom, prijavama, prituzbama, razgovorom, polemisanjem…Ali, ne na ulici!
Moj stav je takav jer volim svu nasu decu i ne zelim da se njihov zivot svede na medjusobnu mrznju, na ulicne „bitke“ neistomisljenika! Ne zelim da nasa deca uce, ulicne zakone, da se silom, mrznjom i gnevom postize nesto dobro!
Nemojmo nasoj deci oduzimati najlepsi deo njihovog zivota i koristiti njihovu mladost, njihovu energiju, mladelacki bunt, zarad licnih interesa, zarad, ne raznih politicara, koji zbog svojih, sebicnih razloga, ne biraju ni sredstva ni nacin. Nama treba drzava u kojoj sistem funkcionise i u kojoj je zakon jednak prema svima a pre svega, treba nam jaka, stabilna drzava u kojoj nema podele, mrznje i krvoprolica!