Većina roditelja deci javlja da je ručak na stolu PORUKOM, čak i kad su kod kuće

Novo istraživanje otkrilo je jednu drugačiju, modernu, a neki bi rekli i pomalo zabrinjavajuću praksu u zapadnim zemljama. A to je da će većina roditelja svojoj deci poslati poruku da je večera na stolu, umesto da ih jednostavno pozovu (viknu ili odu do njihove sobe).

Ako se bilo ko od nas osvrne na detinjstvo, verovatno veliki deo tog sećanja čini mamin glas koji uvek istim tonom uzvikuje: „Ruuučaaaaaak!“. Pa, izgleda da se svet promenio, a tehnologija preuzela neke stvari. Između ostalog i to po čemu mi danas pamtimo svoje mame, a što naša deca neće pamtiti.

Prema podacima sajta Study Finds, istraživanje je otkrilo da više od polovine roditelja (njih 59%) deci šalje poruke (Viber, Whats upp…) da ih obaveste da je večera spremna, čak i kad se nalaze kod kuće. Istraživanje je obuhvatilo 2000 roditelja dece školskog uzrasta. Ista studija imala je za cilj da istraži i navike kad je reč o upotrebi tehnologije kod dece, kao i koliko roditelji znaju o tome. Tako je otkriveno i da:

70% roditelja potpuno veruje deci kad je u pitanju korišćenje telefona

66% ipak i dalje koristi aplikacije za roditeljsku kontrolu na uređajima svoje dece, iako im veruju.

62% reklo je da je tehnologija važna i korisna za razvoj socijalnih veština kod dece.

Istraživanje je pokazalo i šta je to što je motivisalo roditelje da deci kupe telefon, s obzirom na to da je uzrastu u kom dobijaju svoj prvi uređaj svake godine sve niži.

55% roditelja reklo je da su deci kupili telefon jer su želeli da budu sigurni da ga imaju kod sebe, za slučaj bilo kakve opasnosti ili potrebe da ih kontaktiraju.

47% kaže da su želeli da deca steknu veštine korišćenja digitalnih tehnologija na vreme.

46% tvrdi da su odluku doneli jer su verovali da su im deca dovoljno zrela.

Iako su prednosti digitalizacije nesumnjive, trebalo bi ipak da pazimo da nas ne odvuku od nekih tradicionalnih navika koje su dobre. Poput razgovora, gledanja u oči i, pa zašto da ne, vikanja onog čuvenog „ruuuučaaaaaak!“